Da li je “Pa to svi rade” dovoljno opravdanje ili može li se živjeti život gledajući samo sebe

Autorica: Hana Kazazović

Ovdje možete poslušati i audio snimak teksta:

Moj tata je alergičan na ujed pčele. To je glavni razlog zbog kojeg svaka pčela koja slučajno zaluta u prostor u kojem se on nalazi dobija automatski crveni karton. To najčešće izgleda ovako – mama tatu otjera u posebnu prostoriju, a ona uzme pincetu. Malo veću, ne onu za čupanje obrva :D I tom pincetom ona nekako svaku pčelu uspije uhvatiti i izbaciti napolje – živu. Pri tome uglavnom toj pčeli, dok je ganja oko prozora, objašnjava kako je neće ubiti, nego samo izbaciti. Da li ta pčela to shvati pa se prepusti ili se mama sa godinama izvježbala u hvatanju ne znam. Ali zato znam da bi pčela koju bih ja pokušala uhvatiti pincetom prije umrla od starosti čekajući da je ja uhvatim. Zato svaki put posmatram to mamino hvatanje kao poseban doživljaj i uživam u njemu.

Jer – moja mama ima 73 godine.

Kad mame nema ja pčele ganjam po kući dok ih ne dovedem do otvorenog prozora. Ne pričam im ništa, nisam još dovoljno savladala «pčelski». Ali je poenta ista – pustiti je živu napolje.

Sjećam se svih maminih i tatinih priča i lekcija koje su mi ponovili više od jednom. Jedna koju posebno pamtim, a slušala sam je više puta, posebno tokom puberteta je «Ne znači ako nešto rade svi da je to dobro. Da sad svi krenu skakati kroz prozor, da li bi i ti skočila sa njima? Ili je možda pametnije stati i razmisliti, pa odlučiti za sebe šta je dobro i ispravno i šta ćeš učiniti?»

Da, još davno je kod mene u korijenu sasječeno «pravilo većine» :)) Možda je baš zbog toga meni omiljeni onaj Mark Twainov citat:

Kad god se nađete na strani većine, vrijeme je da zastanete i razmislite.

Ne kažem da je to stopostotno pravilo, ali pomaže da ostaneš hladne glave i ne podlegneš euforiji.

A pomaže i da sam, svojom glavom, donosiš odluke i radiš onako kako misliš da je ispravno i da treba.

Neko je rekao «Da bi znao da li je ono što radiš ispravno, pomisli kako bi svijet izgledao da baš svi ljudi na svijetu rade to isto»

Ja često zastanem ili pogledam oko sebe sjetivši se ovog mjerila. Čak i kad su pčele u pitanju – kad ti padne na pamet da je lakše tu pčelu ubiti, pomisli kako bi svijet izgledao da svi koji imaju bliski susret sa njom ubiju pčelu? Ko bi nam pravio med? Da ne pominjem kako su naučnici utvrdili da bi nam svijet propao za 5 godina od momenta kad bi nestale pčele sa ove planete.

Ili kad hodaš gradom i nosiš u ruci omot od čokolade ili plastičnu flašu nakon popijenog soka. Da li ćeš biti uporan i nositi to smeće sa sobom dokne ugledaš kantu, možda čak i do kuće ili ćeš sve zafrljačiti u rijeku?

Ok, znam da nam rijeke izgledaju kao da zaista svi bacamo smeće u njih a ne u kante, ali nije baš tako. Samo zamislite kako bi to izgledalo i na šta bi ličilo.

Ista stvar je i sa odnosom prema životu i ljudima. Nije baš uobičajena pojava da ljudi na našim prostorima vode računa o sebi i svom životu, a da sve oko sebe puste da rade to isto za sebe. Nije uobičajeno da se bavimo sobom i svojim životnim planovima i izazovima, te da o ljudima oko sebe mislimo samo kad nam se oni obrate za pomoć. I da nam je svejedno šta oni jedu, s kim su, koga vole, šta rade, na šta troše svoj novac, kako sebi organizuju život i još milion sličnih stvari. I da isto to tražimo za sebe, ne puštajući nikog da nam se miješa u ono što se zove – naš život i izbor.

Nije uobičajeno ni da ljudima oko sebe želimo sve ono isto što želimo i sebi. Da se radujemo kad su srećni, da tugujemo kad su tužni i da ih puštamo da sami za sebe procijene šta ih raduje ili čini tužnim, čak i ako ti njihovi razlozi nisu i naš izbor.

Nije uobičajeno niti da ljudima oko sebe činimo samo dobro. Da naša djela i misli usmjerena na njih budu samo ona pozitivna. Da smo tu ako im možemo pomoći, a ako ne možemo – onda ih pustimo na miru uz lijepe želje.

Nije uobičajeno ni da ono što ne razumijemo pokušamo shvatiti, a ako ne možemo, a nema uticaj na nas i na naš život – pustimo na miru i ne osuđujemo. Jer, rekoh već – nema uticaj na naš život i nas lično.

Ništa od svega ovog nije uobičajeno, a u stvari je osnova za normalan i srećan život svih nas. I znam da je upravo to što sve ovo nije uobičajeno glavni razlog zbog kojeg je većina ljudi danas nesrećna i nezadovoljna.

Nije jednostavno, a ni lako u moru primitivizma i idiotizma poštovati neka svoja pravila, jer će se često desiti da vas gomila oko vas posmatra kao malo ćaknute. Opravdanje koje uzimaju za sebe «Pa svi to rade» je mnogima dovoljno.

Ali zaista, onako iskreno da vas pitam – da svi krenu skakati kroz prozor sa petog sprata – da li biste skočili i vi?

Moj ideal jeste da svaki čovjek živi život fokusirajući se na sebe i svoj napredak. Da se trudi svaki dan biti bolji, za sebe i za svijet oko sebe. Da se drugima bavi isključivo onda kad gleda kako da im pomogne, ako im treba pomoć. A da svo ostalo vrijeme pušta druge da takođe žive svoj život onako kako žele.