Autor: Hana Kazazović
Razmišljam o ovom pitanju od kako sam ga vidjela juče na Twitteru. Ne znam ni tačan odgovor jer mislim da je to nešto što ne možemo generalizovati. Svaka osoba vjerovatno ima drugačiji odgovor na njega. I svaka naša faza u životu sigurno može odgovoriti drugačije.
Zašto sam toliko zapela sa ovim pitanjem?
Možda zato što na njega tražim odgovor i sama zadnjih par godina. Zato mi je neki prvi odgovor i bio:
Najbolje je ako sa godinama možemo postati pametnija, starija verzija sebe. U suprotnom ćemo život provesti tražeći naše ‘fabričke postavke’.
Prije nekih 12-ak godina sam primijetila da nisam zadovoljna sobom. Nisam bila sretna i nisam znala zašto se tako osjećam. Trebalo mi je dosta da skontam tačan odgovor na to pitanje. Pročitala sam hrpu knjiga u provela sate razmišljajući i razgovarajući o mojim osjećajima. Na kraju sam shvatila da je uzrok bio taj što sam se udaljila od onog ko u stvari jesam. Bila sam takoreći daleko od one moje suštinske verzije.
Izgubila sam sebe negdje na životnom putu bez da sam to i primijetila. Vjerovatno sam bila zauzeta življenjem. Dešava se to nama ljudima :)
Vjerovatno mislite da je bilo sve lako nakon što sam otkrila u čemu je problem. Ali nije. Bilo bi lako da se mogu vratiti u prošlost do tačke gdje se taj gubitak, to konkretno gubljenje sebe desilo.
Ali ja ne znam kada i gdje se to desilo. Možda je to bilo kad sam imala 14 godina i kad sam trebala izabrati srednju školu pa izabrala gimnaziju jer tad još uvijek nisam znala šta želim biti kad porastem.
Možda je to bilo kad sam imala 16 i kad je počeo rat u mojoj zemlji pa sam morala biti i izbjeglica? Ili je to bilo kad sam se sa 19 vratila kući nakon što je glupi rat konačno prestao?
A možda je to bilo i kasnije kad sam počela raditi i morala završiti višu školu, bez razmišljanja o onom šta u stvari ja stvarno želim?
U stvari, dok ovo pišem shvatam da je prekretnica bila u onom momentu kad sam prestala misliti o tome šta želim jer nije bilo izbora. Kad si fokusiran na opstanak i preživljavanje, kao što sam ja bila u tom periodu, moraš pauzirati svoje želje. I često zaboravimo stisnuti ‘play’ nakon što se okolnosti promijene.
Bar sam ja to zaboravila. I ta mala greška me sustigla godinama kasnije u vidu ‘nesrećnosti’.
Nije jednostavno skontati koja tvoja verzija je ona prava. Mudri ljudi govore kako trebamo zadržati dijete u sebi. Često bih ih pitala – a šta ako sam ja toliko preplašila to dijete da je pobjeglo glavom bez obzira? Kako da tu svoju malu Hanu uvjerim da je sad sigurna sa mnom kad sam vjerovatno bila gruba i otjerala je još prije više od dvadeset godina? Tad mi je smetala i predstavljala opterećenje, jer je za snalaženje u tim turbulentnim godinama bilo lakše ako odrasteš na brzinu.
Problem je što nam tek godine donesu neku mudrost. Dok si mlađi želiš postati pametniji, veći, uspješniji, važniji, bogatiji itd. I često, dok radiš na tome, postaneš toliko zauzet da se odvojiš od svoje suštine.
Godine nam pomognu da to shvatimo i da počnemo tražiti ko smo i šta želimo postati.
Neki to zovu ‘kriza srednjih godina’.
Ja imam skoro 40 i obično kažem ‘gdje sam i šta se ovo dešava?!”
Voljela bih da sam mogla imati ovu ‘pamet’ sa 20. Nekako mi je bezveze što je jedna od rijetkih prednosti starenja ta mudrost koju dobijemo sa godinama. Ako znate još neku prednost, javite mi :D
Da li se sa godinama približavamo ili udaljavamo od onog kakvi smo u suštini?
Neko reče da moramo prihvatiti sve aspekte sebe kao naše prednosti i koristiti ih mudro kad nam zatrebaju. To ne bi trebalo biti preteško jer eto, stariji smo i pametniji, zar ne?
I moram dodati i ovo – moramo oprostiti sebi greške iz prošlosti i koristiti ih kao lekcije za budućnost. To je meni bio najteži dio i ne znam u stvari koliko sam ga do kraja savladala.
Ali to je svakako tema za neki drugi tekst ;)
