Loading

Kad konačno prepoznaš pravu prirodu problema koju si imao prije 15-ak godina

Autor: Hana Kazazović

Sve do skoro sam bila skoro 100% sigurna da priču koju ću danas ispisati ne nosim u sebi i da nije dio mene i onog što ja danas jesam. Dvoumila sam se da li da ovo saznanje zakopam u sebi, duboko kao što je i bilo zakopano toliko dugo da čak nisam bila svjesna da postoji. Jer, kad otvoreno iznosiš neke stvari o sebi uvijek postoji opasnost da će to neko pogrešno protumačiti.

Ipak, dva su razloga zbog kojih ovo pišem.

Prvi je taj što meni pisanje o tome pomaže, jer ja kad pišem razmišljam i formiram zaključke.

Ali, ako već razmišljaš dok pišeš, zašto to moraš iznijeti javno? – već čujem kako me pitate.

Moram, zbog drugog razloga. Kad to neko pročita, možda će prepoznati sebe u mom slučaju. I shvatiti da za to što se dešava nismo krivi mi, niti zbog toga treba da ispaštamo na bilo koji način.

O čemu se radi?

Prije par dana sam bila na radionici o «Medijskom izvještavanju o rodno zasnovanom nasilju». Dobila sam poziv i vrlo rado prihvatila da dođem i čujem kako se u medijima pravilno izvještava o nasilju nad ženama.

Gdje sam se ja u svemu tome pronašla?

U onom dijelu u kojem kažu da 58% žena nije svjesno da je doživjelo nasilje. Gledam i kontam u sebi «Jbt, pa kako ne znaju da su doživjele nasilje. Pa njima se desilo, kako to ne prepoznaju i to u tolikom broju?!»

A onda radionica ide dalje i dolazimo do dijela u kojem se govori o teoriji moći i kontrole. Na taj «točak» sam naišla prije nekih mjesec dana i pročitala ga uz komentar «Sreća pa se meni ovako nešto nije dešavalo».

Pričali smo o tome kako žene u vezama često traže opravdanja i ne vide stvari onakvim kakve jesu. I kako je lako prepoznati udarac i šamar, ali to uglavnom dolazi na kraju. A i ne mora uvijek doći do udaraca da bi se mogla određena veza okarakterisati kao ona u kojoj žena trpi zlostavljanje.

Nakon radionice sam otišla kući sa odlukom da ću se ubuduće malo više posvetiti ovim temama na blogu jer žene stvarno zaslužuju da znaju koja su njihova prava i šta ne trebaju da trpe.

Nisam mislila o sebi. Nisam gledala u sebe. Jer rekoh već – ja nisam nikad bila u takvoj vezi.

Scena od prije neko veče. Sjedim sa mužem i molim ga da mi nabroji moje vrline i mane. Čačkam nešto po sebi pa mi treba pogled sa strane. Nabraja on i dolazi do stavke koju izgovara ovako:

«Lako potpadaš pod uticaj drugih»

«Kako to misliš?»

«Pa često nisi sigurna u sebe i slušaš ljude koji su ti bliski i ono što ti govore preuzimaš kao svoju istinu. Sjećaš se da si tako…»

I tu se sjetim, odnosno spuca me posred stomaka nešto što nisam željela vidjeti bar 15-ak godina. Sjećam se itekako, samo što sad prvi put vidim to u pravom svjetlu.

Jedna od mojih dugih prošlih veza. Ona tokom koje sam ostala bez svih prijatelja i poznanstava. Potpuno sama.

Objašnjavala sam sebi da je to normalno zato što sam bila mlada kad smo počeli da se zabavljamo i to nakon povratka iz izbjeglištva, pa nisam uspjela da ponovo obnovim školska poznanstva.

Nisam to povezivala sa onim što sam često slušala tokom godina «Nemaš ti šta sjediti na kafi sa prijateljicama sa kojima i ja ne mogu sjediti. Ako ne primaju i mene u društvo, onda ti to i nisu prijateljice. Prave prijateljice nemaju ništa protiv druženja sa momcima svojih drugarica».

Dok sam studirala na fakultetu u Zenici imala sam poznanstva koja su se mogla pretvoriti u prijateljstva. Međutim, nisu. Jer sam ja bila u takvoj vezi i živjela gore pomenuti obrazac.

I tad sam znala da mi tu nešto nije kako treba, ali nisam to smatrala prevelikim problemom. Donekle sam se i slagala sa njim. Ipak je bio nešto stariji od mene i životno iskusniji. I smatrala sam – voli me i želi mi najbolje i što ja sad da sumnjam u to što govori.

Ako bih se nekad zadržala na kafi poslije predavanja ili bi me zvao telefonom da vidi gdje sam zaglavila ili bismo nakon što dođem do njega imali razgovor na temu – što gubim vrijeme sa njima – jer «one da mi žele dobro gledale bi da se nađemo nekad negdje zajedno». Pa sam nakon nekog vremena prestala sa tim kafama. I sa bilo kakvim druženjima. Ostala sam bukvalno izolovana u okruženju koje je bilo njegovo i u kojem nije bilo ništa samo moje.

Nikad za sve te godine nisam čula ružnu riječ niti povišen glas ili bilo šta drugo što bi me možda ranije trznulo i probudilo. Što bi mi dalo povod da razmišljam ili možda čak popričam sa nekim da li je to sve tako ok.

Iz te veze sam izašla tek nakon što sam zbog pada imuniteta završila u bolnici. U njoj sam provela 40 dana u skoro potpunoj izolaciji i imala priliku da puno razmišljam o sebi i svemu što želim. Tad je u meni ta odluka sazrila, a realizovala sam je nekih pola godine kasnije, jer mi je toliko trebalo da je i sprovedem u djelo – od odluke do organizovanja svega, odnosno realizacije. A rekoh već – nije bilo nasilja, nisam se osjećala ugroženo, nije me niko tukao niti maltretirao u onom svima jasnom i vidljivom smislu. Samo sam bila potpuno nesigurna, bez samopouzdanja i vjere u sebe.

Posljedice – da li je moguće bez njih?

Nakon raskida sam mislila da je taj period ostao iza mene bez posljedica. Priznajem, mjesecima sam hodala potpuno pogubljena ulicom ne znajući kako se hoda kad si sam i kako se kupuje sebi odjeća jer konačno imam priliku izabrati nešto što se meni sviđa, bez sugestija šta mi je bolje. Poredila sam sebe često sa Džulijom Roberts i onom scenom iz filma kad sama testira kako najviše voli ispečena jaja, jer je do tad uvijek voljela ista kao i momak sa kojim je u vezi.

Ono najvažnije od svega, a toga sam postala svjesna tek vrlo skoro – cijelo vrijeme sam krivicu prebacivala na sebe. Bila sam uvjerena da sam ja kriva za to što sam sebi dopustila da budem u takvoj vezi i da ne prepoznam da to nije u redu. I ne samo to – ne znam tačan broj koliko sam puta sebi rekla da sam glupa jer sam to sebi dozvolila.

Nijednom, ali baš nijednom (i to je nešto što me tjera da se raspadam i dok ovo pišem) – nisam krivicu za takav odnos i takvo ponašanje prebacila na muškarca koji se tako ponašao prema meni. Prosto mi se podrazumijevalo da «pametna i inteligentna osoba» to sebi ne bi dopustila. I da, racionalno ja sebe smatram pametnom, ali duboko negdje u podsvijesti nisam sigurna da se slažem sa tim.

Koliko to može biti loše za sliku koju neko ima o sebi? Znaju psiholozi.

Sad razumijem sve one žene koje su u lošim vezama godinama, koje čak muškarci i tuku. Mogu shvatiti unutar kojeg obrasca razmišljanja se vrte i zašto ne vide objektivno situaciju u kojoj se nalaze niti izlaz iz nje.

I apsolutno mi je jasan onaj procenat od 58% žena koje ne prepoznaju da su doživjele zlostavljanje. Jer nije to samo udarac ili šamar. To je i ova moja situacija. Desila se prije brdo godina, a nisam do juče ni bila svjesna njene prave prirode, a posebno ne uticaja na moj današnji život.

Jer, desi se i danas da odem sa prijateljicom na kafu i da imam osjećaj da radim nešto što baš i nije ok. Bez obzira što me sadašnji muž skoro «tjera» da se družim sa ljudima sama, bez njega. On je srećom prepoznao šta vučem kao teret iz prošlosti i svjesno nastoji da me gura ka slobodi i da me ničim ne ograničava.

Ali je meni sad jasno i zbog čega skoro protrnem ako mi zazvoni telefon i što skoro osjetim olakšanje ako me ne pita kad ću doći nego mi samo kaže da kupim nešto u povratku. I jasno mi je da ovo saznanje moram nekako preraditi i probati otkačiti od sebe sve te «repove» koje vučem potpuno nesvjesna štete koju mi prave i danas.

A sve vas koji ovo čitate molim samo da, ako prepoznate da vas je neko zlostavljao ili zlostavlja, pogledate u ogledalo i kažete sebi «Nisi ti kriva i nije do tebe i ne zaslužuješ to. To nije normalno i ne treba nikom da se dešava».

Nikad i nigdje.

A pomaže i ovaj «točak» ispod. Nijedna od ovih stvari nije normalna i ne treba da se dešava.

 


8 comments

  1. Draga Hana,ovaj tekst trebalo bi svaka zena da procita. Duboko me naveo da se zapitam o svojoj vezi. Nazalost, prepoznajem svog decka u ovom. Ne govori mi sta da obucem ali uvijek je problem kad negdje izlazim. Nekad nasilje ne mora biti samo fizicko.

  2. Nešto bih da napišem a ne znam šta….toliko mi je jak ovaj tekst. Na divan način si podelila to izuzetno bolno iskustvo, sigurna sam da će mnogima koristiti.
    Vrsta zlostavljanja koju si opisala je rasprostranjenija od one na koju pomislimo kada kažemo zlostavljanje- udarci i ružne reči.
    Ovo mi je posebno jako: “A sve vas koji ovo čitate molim samo da, ako prepoznate da vas je neko zlostavljao ili zlostavlja, pogledate u ogledalo i kažete sebi «Nisi ti kriva i nije do tebe i ne zaslužuješ to. To nije normalno i ne treba nikom da se dešava».

    Nikad i nigdje.”
    I točak nasilja, trebalo bi da stoji na mnogim mestima, jer mnogi trpe zlostavljanje verujući da je to nešto normalno i da je do njih.

    Šaljem zagrljaj iz Novog Sada

    1. Hvala ti puno <3
      I napisala sam ovo najviše zbog toga što sam se šokirala kad sam nakon toliko dugo vremena prepoznala šta se u stvari dešavalo i kako se to zove. I sigurna sam da si 100% u pravu - ovo je puno rasprostranjenije, nanosi puno štete po osobu, a nije ga lako prepoznati jer nema udaraca i ružnih riječi.
      Ako bar jedna osoba izvuče korist iz ovog teksta ja ću biti srećna.
      Grlim te

  3. Draga Hana,

    Posle dugo dugo vremena me je jedan tekst dotakao i naveo da ostavim komentar.

    Hvala ti na podeljenom iskustvu. Ovo treba da bude uvod u neku knjigu o međuljudkskim odnosima.

    Veliki zagrljaj za tebe <3

Leave a Reply

X