Da li vi znate koje je vaše najbolje vrijeme za rad?

Odnosno možda je bolje pitati – znate li kad ste najproduktivniji?

I odmah da kažem da ovo nije priča o onoj produktivnosti kojom nas filuju u zadnje vrijeme sa svih strana pa se osjećaš kao promašaj čim ne radiš 20 stvari odjednom jer je sad valjda najvažnije da svi padamo na nos od posla i da se činimo stalno prezaposleni i kao ne znamo gdje nam je glava i sve manje od toga ne valja. Ovo je priča o normalnom radnom ritmu u kojem radiš, ali uz to i živiš i imaš vremena za odmor, kafu s društvom, film ili seriju i hobi. Šta već ko voli.

Uglavnom – ja imam problem sa kojim se dugo mučim, a posebno je kulminirao od kako radim od kuće i od kako relativno mogu birati kad ću raditi. Ima rad od kuće svoje prednosti i mane i koliko sam u početku uživala u svemu, toliko u zadnjih par godina uočavam šta me sve ograničava i žulja pa to pokušavam popraviti.

Uglavnom – primijetila sam da vrlo često prijepodne potrošim previše vremena na gluposti. Lako mi odluta pažnja, ponese me klik na ovo ili ono, tekst koji se učini zanimljivim. I onda nekad oko 14 sati sjednem i skontam da od planiranog posla nisam uradila ni 10% i osjetim se kao potpuni promašaj.

Onda napravim pauzu, odmorim, po mogućnosti izađem iz kuće, pročitam nešto ili popodnevnu kafu pretvorim u neku popodnevnu dremku. I nakon 17 sati kad sjednem, pošamaram za nekih par sati sve ono što sam trebala ujutro. Nemam uopšte tad problem sa odvraćanjem pažnje, lako se fokusiram i sve mi ide kako treba.

I sve bi to bilo u redu da prosto nisam nekad davno isprogramirana da se radi od nekih 7 do 3, odnosno od 8 do 16 ili koja god je već varijanta. A da je poslijepodne za odmor.

Zašto ja moram biti toliko naopaka ili neuklopljena?, zapitam se po ko zna koji put dok se silim ili dok sama sebi objašnjavam da u stvari problema nema osim u mojoj glavi i da je sasvim ok da radim u vrijeme u koje najbolje radim. Mislim, kad već mogu i kad nisam na traci ili u firmi u kojoj je tačno propisano od kad do kad moraš biti tu i uraditi sve što je tvoj posao.

A u stvari nisam, nego svako od nas ima vrijeme u kojem može dati svoj maksimum i potpuno je prirodno da ga iskoristiš ako imaš mogućnost. Kao ono kad si išao u školu pa je svako od nas imao vrijeme u kojem je najviše volio učiti.

Htjedoh reći – mislim da je u stvari super stvar ako možemo uskladiti svoje obaveze sa svojim bioritmom. I ne treba zbog toga osjećati neku grižu savjesti ili misliti da nešto nije u redu sa nama. Prosto, svi smo različiti i što prije upoznamo svoje prednosti i mane, lakše ćemo doći do toga da ih koristimo ili neutrališemo na najbolji način.

A ako nekad dođem u fazu da bez grižnje savjesti iskuliram prijepodne i provedem ga uz na primjer knjigu ili kafu napolju, a onda popodne uradim sav posao – tad ću valjda moći za sebe reći da sam pobijedila i da sam reprogramirala naučene navike :) Do toga je ipak još vremena i svaki dan je borba za sebe.