Autorica: Hana Kazazović
Subject: Kako se apdejtuje mozak?
Draga moja S,
Ne mogu ti opisati kako je danas bio težak dan. Mamina prijateljica ima kćerku koja radi u inostranstvu. I ona se vratila nedavno od tamo jer se sve ovo dešava u cijelom svijetu i ostala je bez posla. Cura je mlada i pametna i čim je došla kući potpuno se izolovala jer niko od nas ne zna da li ima taj virus. Znači nije se vidjela ni s roditeljima, nego su joj samo donosili hranu i ostavljali ispred vrata.
Ali – znaš kako smo mi u BiH mali i uvijek se sve sazna. Tako se i za nju saznalo da je u izolaciji. I onda su počeli da joj prijete – porukama, telefonom, kako je već ko uspio. Sve u fazonu “noge ćemo ti polomiti ako izađeš” i slično.
Ljudi nisu normalni. Niko od njih nju ne zna, jer ne bi tako pisali da je znaju. Ali to ih nije spriječilo da joj prijete.
I naravno da se nasikirala i da joj nije lako. Njena mama je pred lomom živaca. Niti može do ćerke, niti je može utješiti, a budala na sve strane.
Poslala je policiji prijavu ali ne znam koliko će od toga biti koristi. Nisu oni uvijek baš u stanju naći ko prijeti, mada ovo izgleda jesu bili stvarni profili na Facebooku. Bar da ih opomenu, da ti likovi vide kako policija zna šta pišu, valjda bi se malo prepali pa prestali. Ali eto, vidjećemo šta će biti.
Drugi problem je što mamu te djevojke sad komšije izbjegavaju, jer joj je ćerka izolovana. Ne možeš ti ovdje ljudima objasniti šta znači izolacija ni što se to radi i da to nije isto kao da je neko zaražen. Plus što nju žena nije ni vidjela… Ali ne zna to kona sa šestog, ona misli da su u opasnosti svi koji je samo i pogledaju.
Tačno nismo ni za šta. I sad mi je tek jasno što je mama neki dan poludila kad je čitala kako neki gradovi hoće da objave imena izolovanih, da se zna ko su i da ljudi paze.
Meni je to bilo logično jer sam baš razmišljala o tome što objavljuju brojeve telefona i pozivaju ljude da im prijave ko krši izolaciju. I kažem mami kako ja nemam pojma u stvari ko treba biti izolovan i kako je sasvim u redu da objave spisak pa da znamo koga da se čuvamo.
Na to mi je ona održala predavanje o ljudskim pravima i zaštiti privatnosti. To sve baš i nisam najbolje shvatila dok se nije desilo ovo s prijateljicom i njenom ćerkom. Onda me odmah zovnula i ispričala mi sve i onda me pitala: “A šta misliš kako bi bilo da su se objavili oni spiskovi? Pa da svi znaju ko sve treba sjediti u kući. Koliko bi onda bilo prijetnji i bolesnih umova koji bi se nafurali da je njihovo da paze na to ko će poštovati pravila? Zato se ne smiju objavljivati bilo kakvi spiskovi, je li ti sad jasno?”
I moram ti reći da sam se stresla. Jer stvarno jesmo malo blentavi i sigurno bi toga bilo i previše.
A onda mi je mama rekla još i ovo, citiram:
“I zapamti, ne bi niko prijetio momcima ili odraslim muškarcima. 99% prijetnji bi dobile djevojke ili usamljene žene. One koje nemaju nikog da ih zaštiti. Tako razmišljaju siledžije i uvijek napadaju samo one koji su slabiji od njih. A ovo jesu siledžije, makar za sad koriste samo internet”.
Nekako mi se čini da je u pravu. I znam da je ona zbog svega što je prošla puno osjetljivija na žene i njihove probleme. Ali mi se nažalost ne čini da je to rijetkost. Ti su problemi svuda oko nas. Bez obzira na sto što smo već u 21. vijek uveliko i što kao živimo u modernom vremenu.
Moderna vremena a mozgovi i nisu baš doživjeli apdejt, čini se :)
Eto, neću više. Ispao je ovaj email skroz ozbiljan, pa obećavam da će sljedeći biti veseliji. A piši i ti o svemu kako je kod tebe.
Volim te puno,
Tvoja M.
Cijeli serijal tekstova “Draga moja S.” pročitajte klikom na baner ispod ?
