Autorica: Hana Kazazović
Razgovor sa Dragišom možete poslušati u audio formi, a možete ga i pročitati u nastavku :)
Njegove intervjue sam sa pažnjom čitala puno prije nego sam ga upoznala. Zaintrigirao me svojim stavovima i načinom na koji ih je iznosio, ne obazirući se na to da li će tim izjavama podilaziti većini. Upravo zbog toga sam ga i na društvenim mrežama smjestila u svoje liste koje mi se uvijek pojavljuju među prvima, ne želeći propustiti nijedan status ili objavu.
Tokom par susreta uživo sam potvrdila da se radi o momku od kojeg mogu puno naučiti, o poslu i odnosu prema životu, pa je upravo zbog toga i bio moj izbor za razgovor prvom prilikom na putu za Trebinje.
Dragiša Sikimić je danas najpoznatiji kao osnivač i glavni urednik portala Moja Hercegovina. Nakon ovog razgovora sa njim bih mogla reći i da je to momak koji nikad nije želio da njemu i njegovom bratu neko daje platu, nego je od najranije mladosti radio na tome da je on sam obezbijedi sebi i da u zavisnosti od mogućnosti i zaposli nekoga. Upravo suprotno od onog kako razmišlja i mašta većina mladih ljudi danas.
Razgovor sa njim sam počela pitanjem otkud Dragiša u medijskom svijetu. Rekao mi je da je sve počelo davno kada je čuveni ljubinski novinar Žarko Janjić napisao u zagrebačkoj Areni veliku reportažu o braći Sikimić.
Dragiša Sikimić:
Imali smo tu privilegiju da budemo u medijima prije rata, pa sam ja zapamtio kako je to izgledalo, kako su drugi novinari pisali o nama u vrlo kvalitetnim printanim medijima prije rata. Konkretno 1990. godine je izašla reportaža o našoj porodici i tom hendikepu kojeg imamo od rođenja i to je išlo u 300.000 primjeraka i bila je reakcija na to pa smo mi 1991. godine otišli prvi put u Beograd u bolnicu na neku terapiju.
Hana:
Dragiša i njegov brat imaju dijagnozu epidermolize. To je kožno oboljenje zbog kojeg je usljed nedostatka kolagena rezultat izuzetno osjetljiva koža. Spada u izrazito rijetko kožno oboljenje, najteže na svijetu.
Njima se nakon tog teksta javio iz Beograda vozač najvećeg aviona JAT-a u to vrijeme i zovnuo ih da dođu tamo, te im platio terapije i njegovanja, pomogao im na razne načine i tu su proveli 2 mjeseca.
Nakon toga je počeo rat u kojem su obojica pretrpjeli dosta teške trenutke jer nije bilo mogućnosti za bilo kakvu terapiju ili liječenje, pa je sve ono što su postigli u Beogradu krenulo nazad.
Nakon završetka rata Dragiša kaže da mu se poremetila i volja za školovanje i tad je shvatio da, pošto zbog zdravstvenih problema ne može nastaviti sa školom, mu je jedini izlaz da krene sa biznisom i da počne raditi za sebe.
Dragiša Sikimić:
1997. sam ja sam pokrenuo sa pozjamljenim parama tezgu na pijaci, prodavao čokolade, žvake i sl. Završio Gimnaziju 1999. i pokrenuo Sony Play Station klub. Tu sam zapošljavao 2-3 ljudi i tu sam osjetio biznis i to je bio moj svijet. Kako smo bili fizički ograničeni kojim poslom da se bavimo, to je onda odredilo da to bude kompjuterska tehnologija. Tu sam osjetio da mogu da zaradim svoje pare i da budem samostalan.
U početku nisam imao podršku roditelja. Oni su maštali da će poslije te gimnazije bukvalno da se smiluje neko u opštini pa da nam dodijeli posao nekog administrativnog radnika, da slažemo fascikle za 500 KM i da to bude neka naša budućnost. Eventualno ako ne bi bilo to roditelji su bili spremni da čitav život rade za nas i da brinu o nama bez nekog plana šta kad njih ne bude, ko će se brinuti jer nije ovo Švedska da se neko brine o nama.
Hana:
Play station klub je poslovao nekoliko godina, pa su onda 2004. pokrenuli internet klub u kojem su sve do 2010. vršili internet usluge i radili edukacije lokalnog stanovništva o svim internet tehnologijama – Skype, Facebook, Gmail i sl. Takođe su zapošljavali 3-4 osobe i to je trajalo sve do 2011. dok nije internet ušao u sve domove, kad im je opao posao pa su završili sa tim.
Nakon godinu dana je od novca dobijenog od prodaje opreme iz internet kluba pokrenuo Udruženje građana Moja Hercegovina i osnovao istoimeni internet portal. Smetala mu je površnost koja je zavladala u medijima i tu je vidio prostor za drugačije priče.
Dragiša Sikimić:
Vidio sam da nema priča o čovjeku, nema priča o suštini života. I htio sam da probamo i da vidimo šta na tom polju možemo uraditi. I onda se brzo pročulo za Moju Hercegovinu i javili su se saradnici koji su pokazali interesovanje da budu dio našeg tima i onda smo mi to iskoristili na pravi način, dali smo im apsolutnu slobodu a i zadatak da se bavimo lokalnim temama, čovjekom na najbliži način. Ušli smo u sve domove, ispričali stotine neispričanih priča o uspjehu i neuspjehu tog malog čovjeka koji je potpuno skrajnut. I to je naišlo na reakciju. Na nivou države je prepoznato kao portal koji je pričao drugačije od svega onoga što se vidi u tim mainstream medijima koji postoje puno duže.
I šta je tu zanimljiv momenat?
Ta Moja Hercegovina, ta medijska platforma je i nama promijenila život u tom inkluzivnom smislu maksimalno. Počeli su ljudi da drugačije gledaju na nas. Pokazalo se da je taj oblik aktivizma u stvari bio najbolji mogući oblik socijalne inkluzije i nas dvojice kao potpuno marginalizovanih ljudi. Jer mi živimo u državi u kojoj se jako teško mijenjaju navike. I kad vi imate društvo koje jako teško mijenja navike onda je više nego jasno da to društvo teško prihvata sve ljude koji su različiti na bilo koji način. Bez obzira da li je u pitanju neko društveno opredjeljenje ili zdravstveni problem ili bilo koje drugo opredjeljenje.
I to je bila ozbiljna kapisla za promjenu kvaliteta života u suštini. To nam je otvorilo mogućnosti da se uključimo u neka dešavanja i da putujemo i da ljudi prestanu da okreću glavu ili da komentarišu u tom nekom kontekstu sažaljenja kao što je to bilo do tada.
Ko smo mi danas? Ko su osnivači Moje Hercegovine danas?
Dva brata koja nikada nisu imala želju da ih država zaposli i koji trenutno zapošljavaju 10 ljudi. Mi smo prije godinu dana otvorili ovaj lokal i mi u ovoj firmi zapošljavamo 5 ljudi, dajemo 5 plata i plaćamo poreze. A na Moja Hercegovina isto plaćamo 5 ljudi. Ja svaki mjesec dajem 10 plata. I nikada nisam imao želju da meni neko daje platu. Od te ’97. kad sam zaradio svoje prve pare nikad nisam imao želju da budem niti u opštini ili neka bitna ličnost. Nikad nisam maštao o tome.
Danas svi maštaju o tome da odu odavde. Šta je to što vas drži ovdje, jeste ikad razmišljali o tome da odete?
Razmišljao sam o tome i imao sam jako dugo želju da idem vani – da li je to Beograd ili je Amsterdam ili NewYork. Ja sam zbog te pozicije marginalizacije već davno imao tu želju. Međutim, vremenom kako sam se bavio biznisom i bio cijelo to vrijeme nekako sam svoj gazda oscilirala je ta želja. Pratio sam šta su uradili oni koji su otišli pa sam u jednom momentu i sam otputovao na neke destinacije i vidio sam da ništa nije crno ni bijelo.
Shvatio sam u nekom posljednjem periodu, recimo zadnje 3 godine da opet na kraju gdje god da si sve zavisi od te tvoje volje i tvoje percepcije šta želiš da budeš i šta te čini sretnim. Shvatio sam da možda da sam otišao u drugu kulturu i civilizaciju ne bih bio ono što jesam ovdje danas. I onda sam shvatio da i pored toga što sam u ovom konzervativnom društvu marginalizovan, da bih možda u tom društvu druge kulture i drugog jezika bio još više stegnut, nesretan. I prestao sam da budem manje nezadovoljan.
Pa onda kasnije godinama je sve više počela da mi bude jasna ta razlika između tog ekonomskog uspjeha i ličnog zadovoljstva. Naravno, shvatio sam koliko je to lično zadovoljstvo važnije od tog ekonomskog uspjeha, tako da danas sve više imam potrebu da uzviknem tu rečenicu: “A šta ako ja u stvari ne želim da uspijem? Šta ako ja ne želim da ganjam taj uspjeh koji svi ganjamo?”
Sad sam htjela da te pitam, šta je za tebe uspjeh?
Za mene je uspjeh lični osjećaj slobode. Kada si ono što te zaista čini zadovoljnim a ne ono što očekuju tvoji roditelji i očekuje tvoja tradicija i očekuje cjelokupno društvo u cjelini.
Šta me danas čini sretnim?
Pa ne znam, već sam u ozbiljnim godinama, 37 godina napunio prije 3 dana. Sad sam u tim nekim drugim godinama u kojima mi je važan mir, lični mir i da provedem kvalitetno vrijeme sa što kvalitetnijim ljudima. To me sad čini najzadovoljnijim. Ne žurim sad tako kao prije što sam žurio.
Prošle godine sam imao prvi put priliku da odem u tu naprednu civilizaciju, Švedsku, Norvešku, Dansku, pa sam shvatio u stvari šta je to kvalitetan život. I onda sam se malo smirio. Jer mi ovdje stalno kao iz nekog društva stremimo ka nekom boljem društvu a u stvari nikako da priznamo da smo mi svi pojedinačno to društvo i nikako da pospremimo to svoje dvorište, da posadimo cvijeće.
To mi je bio još jedan dokaz da ću u stvari biti zadovoljan onoliko koliko uredim taj svoj kvart. I onda sam se okrenuo da održavam taj svoj kvart najbolje što mogu. Taj kvart je ovaj lokal, taj kvart je Moja Hercegovina i ljudi koji su unutar svega toga. I onda kad me pitaš jesam li zadovoljan – jesam, vrlo sam zadovoljan. Nemam namjeru da se katapultiram igdje odavde. Ne kažem da ne bih volio mijenjati sredinu s vremena na vrijeme. Mislim da je mogućnost da putuješ i upoznaješ druge kulture i svjetove nešto najbolje što život nudi uopšte. E sad koliko si u stanju da to sebi priuštiš to je naravno do svakoga pojedinačno.
Ali to je nekakva suština – uredi svoj kvart, putuj što više možeš i nemoj biti sujetan, nemoj biti ljubomoran. To je suština.
To bi se moglo izvući i kao neka poruka ljudima?
To su osnovne stvari. Mislim da je u BiH bilo puno dobrih priča i dobrih inicijativa. Sve do jedne su propale zbog sujete. Mislim da smo mi ovdje na Balkanu izmislili tu sujetu, patentirali smo je nekako i zaštitili.
— 
— 
