Edin Islamović – Visoko: Mladima treba otvoriti vidike i dati mogućnost izbora

Autor: Hana Kazazović

U okviru projekta “Izgradnja i konsolidacija kapaciteta za prevenciju sukoba” kojeg finansira Evropska unija (EU), a provodi Razvojni program Ujedinjenih nacija (UNDP) u Bosni i Hercegovini realizujem svoj projekat “BH ljudi” u okviru kojeg ću u narednih pola godine predstaviti 100 zanimljivih ljudi iz BiH, po mom izboru.
Predstavljanja radim u audio formi (uz transkript, da sve forme budu zadovoljene), a 58. kojeg imate priliku čuti je Edin Islamović iz Visokog.

Podcast – audio snimak:

Transcript podcasta:

Hana:

Edin Islamović je predstavnik udruženja Damar omladine iz Visokog. 2010. godine su zvanično počeli sa radom i tad je bio dopredsjednik, a trenutno obnaša funkciju predsjednika udruženja. Inače je aktivista u nevladinom sektoru, te borac za ljudska prava, demokratiju i sve ostalo što ide uz to. Kroz neformalno obrazovanje i nevladin sektor je postao trener nenasilne komunikacije, tim liderstva, pisanje prijedloga projekata i druge stvari, te rado dijeli svoje iskustvo i znanje sa drugima. Vjeruje u to da što je više aktivista i ljudi koji se znaju boriti za svoja prava, te prezentirati i realizirati svoje pozitivne ideje da će biti bolje cijelom BH društvu.

Otkud ti uopšte toliko u aktivizmu?

Imam osjećaj da je od malena bila uvijek neka borba za opstanak. Nekako je uvijek to borba bila radi nepravde, radi ovog i onog i nekako je ostala. Onda sam se uključio u politiku misleći da je politika ta koja će iznaći rješenje. Međutim, u toku godinu, dvije politike sam skontao da je to jedna obična masa koja jednostavno štiti neke skroz druge interese i da apsolutno nije ono što ja želim.

Mislio sam da kroz svoje ideje i inicijative mogu stvoriti bolje društvo i onda sam bio na susretu mladih BiH u Banjaluci i skontao da je nevladin sektor idealan za mene i da sve svoje ideje mogu realizovati kroz nevladin sektor.

Znači ipak nevladin sektor ispred politike?

Da. Definitivno, ja ga uvijek svima preporučujem. Danas politika zna lobirati mlade da se uključe u politiku govoreći da će time doprinijeti boljem društvu. Ja osobno smatram da ne mogu jer dok god se ne promijeni ustav naše zemlje i dok mi ne budemo građanska zemlja ne postoji sistem, mehanizam koji može zaštititi svaku pozitivnu inicijativu od strane pojedinaca i političkih aktera.

Ne kažem ja da mladi ne mogu podnijeti inicijative, sve to je po zakonu idealno, taj neki proces je fascinirajući za sve mlade. Međutim vi kad krenete vidite da je opet politika ta koja sve to koči.

Ono što ja uvijek govorim i što je meni jako interesantno jeste da se baziramo na projekte lokalnog karaktera, vidljive. I onda nekako to stepen po stepen dovede se do kraja.

Ne moram ja protestirati zato što mi nemamo park. Ali mi možemo projektom aplicirati i imati inkluzivni park kao što smo uradili. Ne moram ja dva dana stajati ispred općine «Aaaa,  nama treba klupa» – mi ćemo projektom aplicirati i stvoriti tu klupu. Bez obzira što treba da bude iz budžeta jer je to javno. Jednostavno, naći samo drugi kanal gdje tu pozitivnu energiju usmjeriti, doprinijeti razvoju lokalne zajednice a da ne budemo ogorčeni na politiku.

Čime se “Damar” u principu najviše bavi?

Damar se najviše bavi aktivizmom, odnosno želi da učini mladog čovjeka aktivnim i produktivnim u zajednici u kojoj živi.

Imali smo raznih sfera, od aktivističkih akcija, edukacija, bavili smo se seksualno reproduktivnim zdravljem, imali otvorene centre, prijateljske centre za zdravlje mladih, bio je otvoren u Domu zdravlja. Tu su bile besplatne i anonimne i kvalitetne usluge za sve mlade kroz projekat koji je finansirao UNDP a sprovodila asocijacija XY iz Sarajeva.

Poslije toga smo se uvezali sa World Visionom pa smo radili zaštitu djece, eko vrtić, radili u vrtiću. Odnosno mi konkretno nismo radili u vrtiću, tete su radile u vrtiću ali smo mi finansijski obezbijedili bojice i sve ono što je tetama u tom trenutku bilo potrebno i onda smo mi tu bili tu faktički radi monitoringa.

Radili smo razvoj životnih vještina kod mladih. Sad smo u grupi za zaštitu djece, bavimo se ekonomskim osnaživanjem mladih i ekonomskim osnaživanjem djevojaka. Realno to su dva projekta. Bavimo se inkluzijom, radili smo sa Dnevnim centrom u Dobrinju i jednostavno kad nam projekat tako prođe kroz inkluziju pokušavamo da budemo inkluzivni u svemu.

Mnoge aktivnosti su bile ad hoc – promocija mira, promocija suživota, tolerancije. Neki festivali koji jednostavno traju tri dana. Imaju oni rezultate koje građanstvo možda ne vidi ali koje mi vidimo, povezivanja mladi iz RS-a, FBiH. Bilo je negativnosti, roditelji su bili protivnici suživota… mladi malo putuju, hodaju i to je najveći problem i zbog toga se boje. Boje se jer oni i dalje smatraju sve te gradove neprijateljskima, jer oni tamo isto tako nisu baš naklonjeni gradovima gdje je većinsko neko drugo stanovništvo, gdje nisu oni, iz razloga što ne putuju i ne hodaju.

Jesi ikad razmišljao o tome da odeš iz BiH?

Pa jesam. Baš su uvijek te stvari nekako diskutabilne i uvijek su na temi. Da li otići ili ostati? Pa ne znam.

Mladi ukoliko u bračne vode uđu, dobiju dijete, ostanu bez posla, nema ko da brine o njima. Oni su prepušteni sami sebi. Znači nema države koja može zaštititi bilo kojeg svog građanina. Takva država funkcioniše na aparatima i pitanje je vremena kad će prestati.

Mi trošimo tuđe pare, mi se zadužujemo kod MMF-a da isplatimo penzije, mi nemamo svog fonda. Mi svi ilegalno radimo, mi radimo na crno. I mi ne možemo, takva zemlja nema prosperitet, nema budućnost. S druge strane zakoni su takvi da jednostavno moraš. Jer vi kad registrujete radnju, evo kafić registrujete – vi od svoje zarade dajte 70% državi BiH od koje nemate ništa.

I sad možemo mi biti aktivisti, voljeti… mislim patriotizam je meni riječ od koje se ja ježim. Mislim, nisam patriota ali sam zagovornik boljeg života. Jednostavno volim grad, volim zemlju ali nije to sad da ne mogu bez tog.

Mislim da je čovjeku lijepo tamo gdje radi i gdje zarađuje, nebitno koja je to zemlja i koje je to okruženje.

Mladima treba otvoriti vidike, pružiti mogućnosti razmjene studentske. Evo mi smo imali neki dan razgovor i momak ne zna da li da ide vani da studira ili da ostane ovdje. Moja prva reakcija je bila «Odeš vani – ne sviđa ti se vani, vratiš se u BiH. Ovdje ti je kuća, nemaš šta izgubiti. Ti samo možeš usavršiti svoje znanje, postati ekspert u struci, vratit se u BiH»

Trebaš imati stvar izbora.

Cvetak, šta ti je to?

Cvetak – kolegica i ja smo pokrenuli biznis jedan. Pretvorili smo ga u socijalno poduzetništvo. Aplicirali smo na grant opštine i USAID-a. Bavimo se uzgojem i prodajom ljekobilja. Imamo kod Irme njivu, uzgajamo, one stvari što ne uzgajamo ćemo otkupljivati, beremo po planinama, sušimo, imamo prirodnu sušaru.

Jednostavno smo htjeli taj neki svoj biznis da pokrenemo jer se konstantno bavimo socijalnim poduzetništvom i ekonomskim osnaživanjem i onda nam se pružila idealna prilika da to vidimo kako je u praksi.


Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

X