Autor: Hana Kazazović
U okviru projekta “Izgradnja i konsolidacija kapaciteta za prevenciju sukoba” kojeg finansira Evropska unija (EU), a provodi Razvojni program Ujedinjenih nacija (UNDP) u Bosni i Hercegovini realizujem svoj projekat “BH ljudi” u okviru kojeg ću u narednih pola godine predstaviti 100 zanimljivih ljudi iz BiH, po mom izboru.
Predstavljanja radim u audio formi (uz transkript, da sve forme budu zadovoljene), a 83. kojeg imate priliku čuti je Enes Omerović iz Gradačca.
Podcast – audio snimak:
Transcript podcasta:
Hana:
Od ranije sam znala da Gradačac ima jezero koje se zove Hazna. Međutim, tražeći ljude za razgovor saznam da imaju i jezero Vidara. Kad sam bila u ovom gradu jedan razgovor me je doveo upravo do njega i bukvalno sam ostala bez teksta kad sam vidjela tu ljepotu.
Jezero Vidara je ogromno, okruženo prelijepom prirodom i sigurno ću se ovdje vratiti bar još jednom zbog obećane ture čamcem po jezeru :)
A na jezero me doveo razgovor sa Enesom Omerovićem, predsjednikom i jednim od najstarijih članova ronilačkog kluba Vidara.
Ronilački klub je osnovan još prije rata i prvo je nosio naziv Hazna, po onom manjem jezeru. Od 1996. ovaj ronilački klub nosi naziv Vidara, po velikom vještačkom jezeru iznad grada.
Važan su dio zajednice jer su uvijek tu kad je neophodna pomoć, bilo da se radi o utapanjima ili o spašavanjima tokom poplava kao što su bile one 2014. godine. Za aktivnosti u toj godini su dobili značajna priznanja, među ostalima i Večernjakov pečat. Osim toga imaju i ronilački kamp sa poligonom na kojem obučavaju mlade koji se žele baviti ovim sportom. Takođe su postali i sastavni dio Službe za spašavanje na vodi i pod vodom Tuzlanskog kantona a učestvovali su i u NATO terenskoj vježbi “BOSNA I HERCEGOVINA 2017“ koja se u septembru godine održavala u okolini Tuzle.
Enes Omerović:
Ronilački klub “Vidara” ima dugu tradiciju preko 30 godina. Obzirom da imamo dva jezera, nepojmljivo je imati jezero a nemati ronioce zbog raznih potreba, tako da se te ’81. godine osnovao klub. U početku naziv, pošto je imao sjedište na Hazni, na onom jezeru, zvao se “Hazna”, da bi kasnije, poslije rata i zbog drugih potreba, ovdje smo dobili lokaciju, tu smo postavili naš ronilački kamp i od tada smo tu.
Klub broji veliki broj članova, međutim pravih ronilaca ima “samo” 12. Da bi postali ronioci treba tu dosta odricanja, dosta ulaganja u te ljude, što materijalno, što finansijski ovako. Oprema je jako skupa.
U okviru ronilačkog kluba, dakle naših redovnih aktivnosti, 20. juna je otvaranje sezone ronilaštva. Tada započinju sa obukom svi novoprimljeni članovi kluba. Kreću sa teorijom, dio praktične nastave i tako, negdje tamo oko avgusta završavaju. Koliko njih položi i koliko njih savlada i zavoli to, to ovisi od instruktora. Inače ronilački klub ima svog instruktora koji je član našega udruženja.
Prepoznati ste u cijeloj BiH zbog akcija koje ste radili.
Ronilački klub od svog osnutka, osim što je pratio ovdje obaveze na našem jezeru, stavili smo se na raspolaganje Tužilaštvu kantona, obzirom da je u Tuzlanskom kantonu velika količina tih jezera i rijeka. Dese se nažalost i ta utapanja. Tako da se po pozivu od Tužilaštva izlazi na sve intervencije, ne samo na kantonu nego i šire, i dio Republike Srpske koja je ovdje oko nas. Oni nisu imali ronioce da bi poslije onih poplava i oni formirali jedno udruženje ronilaca ali dobro surađujemo, idemo skupa na sve te akcije i tako.
Bili ste puno aktivni za vrijeme poplava.
Poplave su posebna priča i za članove udruženja i za opštinu, i inače za BiH. Ta prirodna katastrofa koja se desila 90% ljudi je zatekla nespremno. Obzirom da smo mi takvi kakvi smo, u ronilačkoj opremi nama ne smeta ni voda ni ništa. Znači mi smo bili nekako tu najadekvatnije opremljeni i pripremljeni za takvo što. Imali smo prije odlaska na druge opštine kod nas na našem području u Kerepu intervenciju. Gore je ostalo jedno selo. Išli smo gore, evakuisali narod, stoku… Bilo je tu svega, i kojekakvog spašavanja prevrnutog vozača u traktoru itd. Gdje treba mi smo tu, bez obzira da li to bila Republika Srpska, da li to bila Federacija, bilo gdje. Ljudi su ljudi i kad zatrebaju pomoć mi smo tu.
Poslije tih poplava na nivou kantona se ukazala potreba da sada moramo imati jedinicu za rad i spašavanje na vodi. Mi nismo bili ni adekvatno opremljeni ni obučeni, da bi sad ta struktura vlasti na nivou kantona našla za shodno da nam odškoluju 10 spasilaca. Od toga 5 ronilaca i 5 certificiranih spasioca na vodi. Sve je to Tuzlanski kanton snio, nas je odškolovao i imamo sada ekipu od 10 ljudi pripremljenih, obučenih i materijalno i znanjem.
U sastavu ste Civilne zaštite?
Jeste, u sastavu smo Civilne zaštite kantona i bili smo pozvani sada na ovu NATO vježbu. Predstavili smo Tuzlanski kanton i jedinicu za rad i spašavanje na vodi na najbolji način. To je bilo u sadejstvu sa svim nacionalnim snagama i međunarodne snage na toj vježbi tako da smo radili od Bjelorusije, Ukrajine, Srbije, Crne Gore, Albanije, da ne zaboravim nekoga. Uglavnom dosta tih zemalja i sa svima smo na ovoj vježbi ostvarili kontakte, odnosno radili skupa.
Najveće bogatstvo kluba su ljudi. Materijalno je nebitno, to je mizerija kad ti sad kažeš koliko dobije jedan ronilac za jednu intervenciju ili recimo za učešće gore u NATO vježbi. Znači ne postoji ništa materijalno što ih veže. To je jedna velika ljubav i jednostavno to su takvi ljudi koji su spremni da pomognu i to je njima satisfakcija kad na kraju završimo posao i kad se vraćamo u klub, tu smo najsretniji i onda prepričavamo i onda si pun sebe, prepun. Odradio si jedan posao. Zadovoljstvo je to i materijalno je nebitno.
