Bojana Naimarević – Zenica: Ja sam uvijek bila svjesna koliko toga ne znam i bilo je bitno da nađem način da saznam

Autor: Hana Kazazović

U okviru projekta “Izgradnja i konsolidacija kapaciteta za prevenciju sukoba” kojeg finansira Evropska unija (EU), a provodi Razvojni program Ujedinjenih nacija (UNDP) u Bosni i Hercegovini realizujem svoj projekat “BH ljudi” u okviru kojeg ću u narednih pola godine predstaviti 100 zanimljivih ljudi iz BiH, po mom izboru.
Predstavljanja radim u audio formi (uz transkript, da sve forme budu zadovoljene), a 74. koju imate priliku čuti je Bojana Naimarević iz Zenice.

Podcast – audio snimak:

Transcript podcasta:

Hana:

Nekoliko puta mi je rekla da nije sigurna koliko je zanimljiva njena priča jer ona ne misli da je postigla nešto posebno. A ja sam je slušala sa divljenjem zato što put koji je prošla može poslužiti kao uputstvo za uspjeh svima. Onaj uspjeh koji gradiš sam korak po korak uzdajući se u sebe i svoja znanja i sposobnosti. Uspjeh koji ti daje temelje čvrste kao stijena, zbog kojih se ne bojiš probati i raditi bilo šta. Ne može se pretvoriti u novac, jer nema tih para koje ga mogu kupiti, ali je neprocjenjiv.

Ona je Bojana Naimarević i ja sam je zvala da pričam sa njom zato što mi je na Facebooku iskočio komentar koji je napisala. U moru sivila i “sve je crno ništa ne valja propadosmo” statusa je bio drugačiji, osvježavajući i pozitivan, pun upravo vjere u vlastite snage.

Bojana je pravnica, a način na koji se razvijala je dokaz da je u životu skoro sve stvar stava i načina na koji se postavimo prema problemima. Vrlo rano je pokazala da želi više od onog što joj fakultet nudi pa je našla način da već kao studentica stiče praksu – na sudu i u advokatskoj kancelariji. Prepoznala je važnost neformalnog obrazovanja pa se prijavljivala na sve njoj zanimljive seminare i edukacije usvajajući znanja i sklapajući poznanstva i prijateljstva. Vršnjačka je edukatorica i Trener za nenasilnu komunikaciju – i te je diplome stekla kroz neformalno obrazovanje i vlastito angažovanje u raznim projektima, volontirajući kad god bi imala priliku u raznim udruženjima. Zato je i izabrana za Volontera godine 2013. g.

Što se tiče prava, radila je kao učesnica ili predavačica na svim pitanjima koja su goruća, a formalno obrazovanje ih je samo ovlaš prešlo. O tome ćete više saznati od nje u nastavku. Što se tiče budućnosti voljela bi raditi u EU parlamentu, ili u diplomatiji, ambasadi, međunardnoj organizaciji, te se baviti upravljanjem ili sudjelovanjem u radu nekog instituta koji bi se bavio međunarodnim javnim pravom i međunarodnim odnosima. Nekako ne sumnjam da će nešto od svega Bojana uspjeti ostvariti.

Bojana Naimarević:

Neko moje interesovanje za neformalno obrazovanje je počelo u drugoj godini fakulteta. Sjećam se da mi je prvi neki klik pobune da tako kažem bio – zašto mi nemamo na pravnom fakultetu engleski jezik? I rodila mi se ideja da pokušam da pokrenem neku akciju da se to promijeni. Naravno, kad sam to spomenula kolegama komentari su bili kao “Šta sad da ti radiš po tom pitanju, nastavni plan i program je takav kakav jeste”. Ja sam rekla “Ok, ali zašto mi ne bismo pokušali da to promijenimo?” 

To je naravno bila nekakva naivna ideja, ja nisam tad ni istraživala formalne načine na koje to mogu da uradim, ali sam onako stihijski krenula da skupljam potpise od kolega, da to predam na naučno nastavno vijeće kako bi oni to razmatrali jer nama to treba. I sjećam se da je to tad bio bun na fakultetu, kao postoji neka kolegica koja pravi pobunu, traži neke izmjene u nastavnom planu i programu. Neke kolege su govorile “Ne znamo ni naš jezik, šta će nam još engleski?”, ali postojala je nemala grupa ljudi koji su me podržavali. Meni je to bio vjetar u leđa i bilo mi je odlično da postoje neki koji žele da prošire svoje znanje.

Nakon tog, obzirom da u vrijeme kad sam ja upisivala fakultet nismo imali apsolutno nikakvu praktičnu nastavu. Današnje generacije imaju. Oni idu u posjete Hagu, simulacije suđenja… Mi nismo imali ništa. Ja sam željela da steknem praktično iskustvo. I jedno jutro sam se probudila i rekla – idem na općinski sud da pitam da li ja mogu tamo da volontiram, da li mogu da pomažem. Nezavršena sam pravnica ali idem da pitam.

Par dana prije sam takođe spomenula tu ideju nekim bliskim ljudima pa su rekli kao “Predsjednica općinskog suda je strašna, ona neće tebe primiti nikad, zašto ti njoj to da pričaš”. Ja sam rekla “Ok, idem da pokušam”.

I najavim se ja i pitaju me jesam li zakazala ranije, kažem nisam, želim do predsjednice. I ja odem tako i kažem “Meni se radi praktična stvar, da vidim kako funkcionišete”. A ona se iznenadila i rekla “Ja to nisam doživjela u svojoj praksi da mi neko dođe i kaže tako”. Žena oduševljena. Potpuno suprotno od onog kako su meni nju predstavljali. I uspijem ja tu ući.

Radila sam sa pripravnicima iako je ona meni rekla “Ja tebi ne mogu dati nikakav izlazni papir jer ti pravno ne možeš da radiš ovdje ali možeš da gledaš kako funkcionišemo”. I ja sam svako jutro tačno kad njima počne radno vrijeme dolazila i posmatrala cijeli taj ciklus zavođenja predmeta u sistem, suđenja, vođenja spisa. To mi je bilo potpuno nešto novo – teorija i praksa.

Nakon toga sam radila kod jedne advokatice zeničke par mjeseci na isti princip. Nisam se vodila kao pripravnica ali sam ženi pomagala. Tako je to bilo divno višemjesečno iskustvo gdje sam ja naučila kako u stvari napisati žalbu, kako napisati tužbu, prigovor, punomoć, kako zastupati. Stranke su mi dolazile u kancelariju gdje sam im davala pravne savjete. To je meni bilo nevjerovatno.

Nakon toga je Bojana bila dio projekta Udruženja Frame u Travniku na snimanju kratkometražnog filma. Kao pravnica im je uradila ugovore za glumce, a pošto se bavila i fotografijom uradila je i njih za potrebe filma. Učešće u ovom projektu i efekti koje je njegovo emitovanje imalo na društvo su je naveli da poželi raditi slične stvari i u svojoj sredini, te svoja znanja iz prava upotrijebiti za dobrobit društva. Prijavila se na seminar kod Tuzle u kojem je učestvovalo 15-ak učesnika iz raznih dijelova BiH. Teme su bile usmjerene ka razvoju mladih te o pisanju projekata, a to druženje i znanja koja je dobila su joj dali nove ideje.

Kad sam se vratila prijavila sam se tu u Lokalni volonterski servis u Zenici. Oni su imali bazu volontera koji su radili razne ulične akcije, prikupljali potpise, ukazivali na razne društvene pojave u Zenici i okolici. I tako sam krenula da radim za njih.

Nakon Lokalnog volonterskog servisa sam krenula da radim sa Inicijativom mladih za ljudska prava. Oni su već bili uže vezani za moju struku. Na njihove seminare sam takođe išla potpuno volonterski. To praktično znanje koje sam sticala na fakultetu, željela sam da čujem kakvo je stanje tih stvari na terenu. Nakon Inicijative sam se povezala sa uredom OSCE-a u Zenici. Imali smo tu sastanke sa općinskim predstavnicima i bilo je nas par predstavnika iz nevladinog sektora, ja ispred Lokalnog volonterskog servisa i još par predstavnika, Crveni križ i par organizacija još. Oni su željeli da ukažu na problem krivičnih djela počinjenih iz mržnje.

Nakon OSCE-a sam se povezala još uže sa svojom strukom, obzirom da mi je polje interesovanja na fakultetu bilo ustavno pravo, diplomatija i međunarodno javno pravo i međunarodni odnosi, sa udruženjem iz Sarajeva koje se bavi međunarodnim javnim pravom i ustavnim promjenama. Pa sam s njima radila projekte, išla na radionice, pisala neke svoje crtice vezane za naš ustav, šta bi tu moglo da se mijenja, da se izađe sa tim promjenama i prijedlozima. Preko tog udruženja sam onda došla do ELSE, do Evropskog udruženja studenata prava koji su me angažovali da držim predavanja o ustavnim promjenama i svojim prijedlozima promjena.

Bojanina interesovanja nisu vezana samo za jednu oblast pa je i sa Medija centrom imala saradnju, ukazivala na prava žena i ugroženost, a prošla je u edukacije vezane za medijski nastup.

Na pitanje šta trenutno radi Bojana mi je ispričala da je bila na studijskoj posjeti u Beču i Briselu. U Beču je posjetila sve nivoe vlasti i na licu mjesta gledala kako funkcionišu. U Briselu je takođe upijala znanja o Evropskoj uniji, susrela se sa mnogim parlamentarcima i visokim dužnosnicima, te na licu mjesta od njih saznala koliko mnogo oni cijene mlade koji se neformalno obrazuju i koji su stalno u potrazi za novim znanjima. U toku te posjete je dobila priliku da ide na stažiranje u Evropski parlament.

Oni su oduševljeni i vole mlade ljude koji rade mimo onoga što moraju. Tako da sam u okviru te svoje posjete dobila priliku da odem na stažiranje u parlament i čekam tu zvaničnu aplikaciju, mada mi je rečeno zbog tih svojih referenci koje imam i višegodišnjeg rada da je to maltene gotova stvar, samo trebam da pošaljem to pismo preporuke i kad bude aplikacija da je to to.

Ja sam uvijek bila svjesna koliko toga ne znam. I bilo je bitno da nađem način da saznam. 

Sve ove stvari od kojih sam ja krenula su dostupne. Postoje linkovi online, postoje stranice, nisu skupe, apsolutno su besplatne. Ja nisam, kada sam kretala na taj svoj put koji traje evo skoro 10 godina, nisam znala nikog. Nije mi niko rekao “Znaš, tebe će primiti na taj i taj seminar, ti ćeš da prođeš bilo gdje”. Ja sam jednostavno aplicirala i čekala.

Ali ja sam željela da idem na te evente. Jako često sam odvajala od svog džeparca, od svog novca u periodima kada nisam radila, da odem na te stvari. Jer nama su obično bili pokriveni smještaj i hrana, a stvari tipa našeg boravka višednevnog, bilo je tu od 2-3 dana preko ljetnih škola koje su trajale skoro mjesec dana, ja sam to pokrivala iz svog džepa. Nije mi ni u jednom momentu bilo žao zbog tog. To je bila moja svjesna odluka. Ja sam znala da je to daleko bolje nego sjediti na kafi i pričati sa ostalim mladim ljudima “Nema prilike, nema šanse, to je sve nikako” i čekati da mene neki tamo čovjek pozove i da me postavi na neku poziciju u firmi i da ja tu sjedim cijeli život bez neke svoje zasluge.

Željela sam da pokažem da se može čuti za mladog čovjeka, da on može biti prepoznat od strane ljudi sličnog razmišljanja. Da je taj put možda dugotrajniji, i sigurno jeste dugotrajniji, ali kvalitetniji. I da ja sa svim tim stečenim znanjem, višegodišnjim, kojeg sam skupljala na tim seminarima i kontakte s ljudima koje sam uspostavila iz raznih krajeva Evrope, čak i svijeta, mogu meni pomoći da izgradim kao prvo sebe kao ličnost, a zatim i da imam neke reference danas, sutra za posao. Nisam neko ko bi se osjećao dobro i lijepo da ja sad znam da je moje radno mjesto zasluga nekog drugog. 


Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

X