Heroji i heroine vremena u kojem živimo

Autorica: Hana Kazazović

Ovdje možete poslušati i audio snimak teksta:

Imam potrebu danas pisati o herojima i heroinama. Mislim da je to važna tema i da o njima nikad nije dovoljno pričati i isticati ih, jer vremenu u kojem živimo prosto nedostaje više takvih ljudi.

Ali, možda se moja i vaša definicija heroja razlikuju. Odnosno, prvo da pitam vas – ko su za vas heroji ili heroine?

Ja nisam mogla tako brzo odgovoriti sebi na ovo pitanje, pa sam puno analizirala i razmišljala. Došla sam do zaključka da su za mene heroji i heroine dvije vrste ljudi. Prva su oni koji stvari rade javno, rizikujući svoj mir ili svoj život i udobnost. Takvih nemamo puno jer prosto za takve postupke treba hrabrosti. O njima se uglavnom zna jer se o njima često piše puno po medijima, jer njihovi postupci privuku dosta pažnje.

Druga vrsta heroja su svi oni ljudi koji rade bilo šta za boljitak društva i ljudi oko sebe. Njih ima puno, ali se za njih uglavnom ne zna. Znaju najčešće samo oni koji u svojim životima osjete konkretne efekte njihovog rada i djelovanja. To nije fer ali ni sam život uglavnom nije fer, pa je to donekle i razumljivo.

Ko su javni heroji i heroine?

To su svi oni ljudi koji se danas u Bosni i Hercegovini usude izdvojiti iz sigurnosti mase i javno izreći stav ili mišljenje koje se u tu masu ne uklapa.

Na prvo mjesto ovdje moram staviti Martinu Mlinarević. To je žena koja je već davno svoj mir i zdravlje žrtvovala zbog slobode drugačijeg razmišljanja i govorenja. Usudila se misliti i govoriti drugačije u sredini koja to ne trpi. Zbog toga je doživljavala i doživljava najrazličitije vrste zabrana, prijetnji i tortura od strane mase koja te ne pušta da budeš ono što jesi. Jer, dobar si samo ako se uklapaš u šablon koji je nekad davno iskrojen patrijarhatom, politikom, strahom od življenja vođenog srcem a ne nametnutim pravilima.

Martina ima dodatnu otežavajuću okolnost u svemu – žena je. Dok čitam salve uvreda i najgorih komentara koje normalan čovjek ne može ni zamisliti da je neko u stanju pomisliti, a kamoli napisati i poželjeti bilo kome, razmišljam koliko bi sve bilo drugačije da je u pitanju muškarac. Ne bi to umanjilo količinu gadosti, znam. Ali bi bile drugačije. Jer, ove uvrede upućene Martini u najvećoj mjeri udaraju na to što je ona žensko. Iz njih iščitavamo da je ženi samo mjesto uz šporet, da bude sluškinja mužu i djeci, da ne diže glas ni zbog čega i da njeno mišljenje uopšte nije važno.

O ljudima koji bilo kome požele bolest i sijaset nekih drugih gadosti ne znam šta da mislim. Ja inače vjerujem da nam se sve što pošaljemo od sebe u Univerzum vraća, ali oni očito tako ne misle. Ko je u pravu ne znam, ali moram reći da me strah takvih ljudi, a tužna sam kad vidim koliko ih je.

Druga dva heroja koja mi sad padaju na pamet su muškarci – Srđan Puhalo i Dragan Bursać. Njih dvojica, jednako kao Martina, govore ono što većini smeta. Njih dvojica, kao i Martina, dobijaju uvrede, pljuvanja i prijetnje. I njih dvojica su žrtvovala svoj mir zbog potrebe da govore glasno o stvarima o kojima se mnogi  ne usuđuju ni misliti. Govore u ime nemoćnih, obespravljenih, ubijenih. Govore tamo gdje mnogi ostanu bez riječi, petlje i hrabrosti.

Znam, mnogi misle kako je to što oni rade plaćeno ili naručeno od nekih stranih sila i ne znam ni ja kojih čuda. Znate zašto je to tako, zašto mnogi misle kako su njihova pisanja naručena i plaćena? Zato što svako ko nije spreman nešto uraditi iz srca i duše, bez novca, ne može zamisliti da postoje drugačiji ljudi.

Svako ko sjedne za računar i piše komentare i prijetnje u zamjenu za sendvič ili neku svotu novca, ne može zamisliti da postoje oni koji to rade iz drugih razloga. A oni koji to rade za pare, nemaju ideale. Pljuvaće bilo koga u ime bilo koga. Jer im glavom upravlja interes. I ne možeš takvima nikad objasniti da nije sve u životu isto kao kod njih.

Često razmišljam o svemu što je Martini, Srđanu i Draganu donijelo njihovo pisanje. Najmanje je tu dobrog. To dobro je u vidu podrške ljudi koji se sa njima slažu i koji ih podržavaju, a i to je rijetko kada javno. To dobro je kupljena knjiga i tapšanje po ramenu, komentar i poruka. S druge strane, oni nemaju sigurnost i mir. Dio slobode su žrtvovali boreći se svojim pisanjem upravo za slobodu.

A to samo pokazuje koliko smo daleko od države u kojoj bilo ko može biti zaista slobodan. Jer, malo je onih koji se usude biti glasni i svoje stavove izreći javno. Malo je onih koji su spremni podnositi pljuvanje i uvrede. Zato su njih troje meni danas prve asocijacije na heroine i heroje.

Ko su «Heroji iz sjenke»?

Rekoh u uvodu – to su svi oni ljudi koji rade bilo šta za boljitak društva i ljudi oko sebe. I rekoh da se o njima ne zna mnogo. Za neke od njih ste mogli čuti čitajući moje priče na blogu, u rubrici BH ljudi. Posebno u onom periodu 2017. godine kad sam radila razgovore sa 100 ljudi iz 20 mjesta u BiH.

Na taj moj projekat me podsjetila knjižica «Heroji iz sjenke» koju sam nedavno imala priliku čitati. Slična je onom što sam ja radila i slične teme smo obradili. Nastala je kao rezultat angažmana četvoro entuzijasta – Minje Čulića, Selme Ćatibušić, Harisa Osmanovića i Emira Zukića, u izdanju GARIWO organizacije.

U ovoj knjižici je predstavljeno 14 priča o mladim ljudima u Bosni i Hercegovini koji rade neke super stvari u svojim zajednicama. To su (i nabrojaću ih sve jer i njhova imena treba znati):

Samir Beharić, Borislav Boban Đurić, Medina Grošo Gračić, Hazim Hadžić, Ajna Jusić, Amel Kapo, Amar Kavgić, Adna Memić, Alma Mujanović, Mahir Mujić, Adnan Mujkić, Irfan Ribić, Nikolas Rimac i ekipa «Žene BiH» – Amila Hrustić Batovanja, Maša Durkalić i Hatidža Gušić.

Svako od njih ima svoju priču koja je važna za izgradnju društva u kojem živimo. Neki od njih su aktivisti i humanisti, neki su treneri i rade sa djecom sa invaliditetom, drugi se kroz razna udruženja bore za prava drugih. Ima tu i pisaca, umjetnika i umjetnica. Svako od njih na svoj način dodaje svoj kamenčić pri izgradnji ove države kao slobodne i one u kojoj će svi imati prava koja im na papiru pripadaju. Jer, znamo koliko smo daleko od idealnog društva i svaki korak ka tome je važan.

Zato su ovo «heroji iz sjenke», jer svoje važne poslove rade najčešće daleko od javnosti. Utiču na živote onih sa kojima rade, pomažu im stalno i uglavnom za taj svoj rad nisu plaćeni, nego je to većini sporedna aktivnost i nešto što su izabrali da rade volonterski, uz posao ili školovanje.

A to je ono što bi svako trebao raditi, ako želimo napredovati. Nije neophodno raditi velike stvari i činiti neka ogromna djela. Kako su mnogi od njih sami u knjizi napisali – heroj je i onaj ko pokupi smeće oko svoje zgrade, ko nahrani gladnog i pomogne nekom ponijeti kese do lifta.

Gdje god se okrenemo vidjećemo nešto što možemo popraviti. Često ćemo vidjeti i nekog ko stvari popravlja, samoinicijativno i bez želje za priznanjem ili nagradom. Pomozite im, a ako ih nema, budite vi taj neko. I nemojte se obazirati na reakcije okoline. Vjerovatno u početku i neće biti pozitivne. Ali, kad se ispostavi da je to što radite dobro, lijepo ili da pomaže nekome, sigurno će biti onih koji će vas podržati.

Kako vam mogu pomoći?:




X