Zašto trebate vjerovati da možete uticati na svoj život?

Neke od najvažnijih stvari za praktičan život sam morala naučiti sama. Jednu od važnijih lekcija koje sam naučila i koja mi je u životu dala konkretne rezultate potekla je od Anthony Robbinsa. Njegova knjiga “Probudite diva u sebi” je bila moj prvi susret sa takvom vrstom literature. Prvi put sam čitala o tome kako svi čovjekovi problemi proizilaze iz njegove glave i njegovog stava.

Testirala sam njegovu lekciju o tome kako sve radimo u životu da bi izbjegli bol ili ostvarili ugodu. Strah od boli, ne uvijek fizičke boli, češće od neuspjeha, od osude okoline, strah od toga da će nas neko ismijati vrlo često upravlja ljudima. I nekako po pravilu upravlja njima tako da stalno rade iste stvari i trude se da nikad ništa ne promijene u svom životu. Čak ni da pokušaju.

Kako praktično primijeniti ovo? Pa evo, ispričaću vam na primjeru mog odricanja od npr. gaziranih sokova. Teško je ostati gluh ili slijep na poplavu reklama koje nam ovu vrstu nezdravih sokova guraju pod nos. Ako sami sebi kažete “Neću ih piti” a nemate iza te odluke neki konkretan razlog teško je ostati dosljedan. Ja sam imala priliku da prije nekih 7 godina gutam sijalicu (nalaz kojim se pregleda želudac). Iskustvo koje mi je bilo odvratno, a doktor mi je rekao da imam početak gastritisa i da to imaju svi koji piju gazirane sokove. Istinito ili ne, meni je pomoglo da se mirnim putem i svojevoljno pozdravim sa ovim sokovima (što pršću u nos) i da ih od tad izbjegavam. Dakle odlazak kod doktora je meni simbol boli koji mi pomaže kad god trebam provesti u djelo neku odluku koja se tiče zdravlja. Znate ono “Joj, to ja ne volim jesti” ili “Ja to ne mogu pa kad bih umro?” E, i ja sam tako mislila, ali kad se nađeš u situaciji da ljudi u bijelom kažu “Ili to ili ćeš se mučiti i uvijek se družiti sa nama”? E u toj situaciji bih ja i živu žabu pojela samo da ih ne gledam.

Posmatrajući ljude oko sebe stekla sam utisak da su u najvećem broju velike kukavice. Zašto? Pa zato što neće čak ni da pokušaju promijeniti nešto u svom životu pravdajući se nekim “razlozima”. Imaju na primjer naviku koja je nezdrava. Vrlo malo njih će bar pokušati da je promijeni. Još manje je onih koji razmišljaju na način da mogu uraditi sve što hoće, samo ako hoće.

A to je istina. Od rađanja ideje u glavi “Ja bih to mogao/la” do realizacije je vrlo malo. Između to dvoje stoji samo odluka da se uradi nešto, da se pokrene sa mrtve tačke. Tu odluku vrlo često ometa samo opravdanje zašto to ne može. Tako dođoh do meni najmrže bolesti današnjice – OPRAVDITISA.

Znate li vi nekog ko za sve što ne može da uradi nađu opravdanje? Ja ih znam mnogo, previše. Strah me i pomisliti kakvim očima oni gledaju svijet. Vjerovatno im sve izgleda kao prevara. Kad neko uspije u nečemu – uspio je zato što je situacija ovakva ili onakva, zato što je rođen sretan, što ima vezu i sl. Za sve svoje neuspjehe, propuštene prilike, nedjelovanje – uvijek nađu opravdanje. I to kakva opravdanja se sve tu nalaze! Kad im pod nos staviš nekog ko je sa istim (ili čak gorim) sposobnostima napravio tako nešto, možda čak i potpuno isto uvijek će reći “E pa, on je sretan”.

A nije, mnogo njih nije. Naravno da ima onih koji su spletom srećnih okolnosti ostvarili nešto. Međutim, mene uvijek fasciniraju i interesantni su mi ljudi koji su uz pomoć svoje vjere učinili nešto. Kakve vjere? Vjere u to da je moguće da to nešto naprave.

Jednostavno – moja mama je vjerovala da nakon 45 godina pušenja može ostaviti ovaj porok. U početku nije pa joj nije uspijevalo. Onda kasnije jeste i evo već 8 mjeseci ne puši. Ako je ona mogla prestati pušiti, osoba koja je u ratu umjesto hljeba (u periodu najveće gladi) kupovala cigare onda može svaka osoba na planeti, samo ako hoće.
I ja sam bila pušač, 11 godina. Prestala sam prije nekoliko godina kad sam sama sebi povjerovala da to mogu.
Prestala sam piti kafu i čaj bez šećera onog momenta kad sam povjerovala sebi da mi to neće biti gorko. Poslije sam se navikla pa mi to i nije gorko.
Da spomenenm famoznog Edisona koji je vjerovao da može napraviti sijalicu? A, znate tu priču :)

Ok, nisam savršena, daleko od toga. Na primjer još sebe nisam ubijedila da mogu biti dobar vozač. Zato imam komadić plastike u novčaniku koji mi često mijenja ličnu kartu. Ali ja bar znam da je to moj problem koji se nalazi u mojoj glavi, kao što znam da se u njoj nalazi još dosta tih problema.

Samo, do svakog od nas je hoće li ti “problemi” biti statični ili će biti promjenjivi. Ako živite život vjerujući da možete uticati na njega onda ćete sa liste problema skidati jedan po jedan, sve u zavisnosti od toga kad ćete naći dovoljan motiv za to da to uradite.

Meni su rekli (a često se znalo pokazati istinitim) da za svaki problem postoje najmanje dva rješenja ;)

I još sam davno naučila (od TV komentatora, sjetićete se kojeg) da – sreća prati hrabre.

A hrabrost je (kažu) djelovanje uprkos strahu.

Čega se bojite?

8 comments

  1. Kafa bez šećera je prava! Šećer postoji tek nekih jedno i pol stoljeće:)
    Mislim da nema hrabrih, jer oni brzo ginu, pa im kukavice podižu spomenike. Ne mislim naravno samo na ratne operacije. To šta se naziva navodnom hrabrošću u životnim rješenjima, jesu pamet, obaviještenost, mudrost izbora i sigurnost u sebe.

  2. Ja bojim se podmuklih karcinoma, bojim se brze voznje autom i suludih i zivcanih vozaca sa ispruzenim srednjim prstom koji ne gledaju ispred sebe kad preticu, pa iz tog razloga onaj komadic plastike koristim najcesce ( kao i ti) za legitimisanje na posti. Bojim se paketa gluposti i uobrazenosti u jednom ( nema gore kombinacije na dunjaluku ) i bojim se kafe bez secera… Mozda zato sto ne datiram “jedno i pol  stoljece” kao ovaj moj Ja osobni mi drug :)  i sto sam prvo upoznala secer, pa onda kafu… :)
    Super post, taman sam bila pomislila da sam probudila diva u sebi i osokolila se pravo, dok ne procitah komentar od “Ja osobno-g”. Sreza mi krila ovom zadnjom recenicom, jer izgleda svugdje traze tu pamet.  Pa sta ce mi onda div u meni… jel’ da pije gorku kafu?! Ccccccccccccc……

  3. Pročitala sam knjigu pre par godina, ali takve knjige samo pročitati nema nikakve koristi. Uporedo dok čitam, ja i zapisujem u svesku delove i stvari koje mi se sviđaju. Vremenom je sve to nekako izbledelo, ali sve mi se čini da sam usvojila dosta toga u svom svakodnevnom životu.
     
     

  4. “Awekening…” je knjiga koju sam igrom slučaja našao u prašini Pančevačkog buvljaka. Nikad pre nisam čuo sa Robbinsa (mada sam malo čitao sličnu literaturu).  Nećeš verovati – ali i ja sam ostavio pušenje (posle 25 godina “staža”) zahvaljujući toj istoj ideji. Ubedio sam sam-sebe da moj sin zbog toga često oboleva (iako nikad nisam pušio u kući)  –  i ostavio sam za čas i sa lakoćom, iako sam pre toga bar 20 puta pokušavao…
    Divno je to što ponekad možemo sami da manipulišemo sobom  (za promenu)
     

  5. @Pedya: E ovo o igračima i navijačima me ostavilo bez teksta, totalno! Da, baš je tako :)
    @Miodrag: Ma ja ne znam kako bih živjela da ne znam da mogu promijeniti neke stvari!
    @milja: Samo što vrlo malo ljudi vjeruje u to da su čuda moguća :(
    @Charolija: Prvi korak je odlučiti se da uopšte pročitaš nešto a kad se to već desi onda neke stvari same “uđu” u praksu ;)
    @Mediha: Neka diva, pa makar pio i gorku kafu :)
    @Ja osobno: Ovu sigurnost u sebe najslabije ljudi posjeduju, ne znam zašto

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

X