Zašto obilježavam, ali ne slavim Osmi mart?

Autorica: Hana Kazazović

Ovdje možete poslušati i audio snimak teksta:

Ja sam rođena 1976. godine i odmah se znalo da ću ići u školu, učiti šta budem željela i nakon toga raditi. Od prvog dana sam odgajana sa stavom da mogu sve što hoću i da nisam manje vrijedna od bilo koga.

Moja mama je rođena 1946. godine i imala je prilično progresivnog oca koji je smatrao da ženska djeca imaju prednost kod školovanja u odnosu na mušku, jer im treba znanje koje će im pomoći da mogu kasnije sebi same zaraditi za život, dok muškarci mogu i kopati. Pisala sam o tome u tekstu «Hvala babi i dedi, najzaslužnijima za život kakav živim». Srećom su bili u mogućnosti pa su sva mamina braća i sestre mogli na školovanje, što u tom poslijeratnom periodu i nije bilo uvijek zagarantovano.

Čitajući knjigu «Žene BiH»neki dan, najviše pažnje su mi privukle priče o par žena koje su se školovale zahvaljujući volji roditelja da se odupru običajima i pravilima vremena u kojem su živjele. 1858. godine je Staka Skenderova otvorila prvu žensku školu u Sarajevu i počela obrazovati djevojčice. Kod slikarke Mice Todorović takođe piše da se roditelji nisu protivili njenom školovanju. Ševalu Zildžić-Iblizović, koja je postala prva liječnica muslimanka u BiH, je otac svaki dan dovozio u školu u koju je išla sa dječacima 1912. dok se okolina sablažnjavala zbog toga. Zbog odluke da svoje kćerke školuje otac Nafije Sarajlić, književnice, je trpio pritiske, pridike i napade u svojoj radnji na Baščaršiji.

Sve ovo nije bilo tako davno i svaka od ovih žena koja se prije stotinjak godina odvažila i suprotstavila sistemu je omogućila i meni da mi školovanje i moja prava budu zagarantovana.

Kako je nastao praznik Osmi mart?

Godinu prije nego je Staka Skenderova pokrenula onu prvu žensku školu u Sarajevu, znači 1857. su 8. marta žene u New Yorku protestvovale zbog loših radnih uslova. U godinama koje su uslijedile su na isti datum održavani slični protesti na različitim mjestima, a 8. marta 1908. je 15.000 žena, ponovo u New Yorku tražilo kraće radno vrijeme, bolje plate i pravo glasa.

1910. godine je na prijedlog Clare Zetkin osnovan Međunarodni dan žena. Taj prijedlog je iznijela na 1. međunarodnoj ženskoj konferenciji u Kopenhagenu. Taj dan je nastavio da se obilježava u svijetu, a onda je 1930-ih obilježavanje utihnulo, da bi ga ponovo 1960-ih aktivirale žene u nastavku borbe za svoja prava.

Da skratim – 1975. godine su UN počele službeno obilježavati ovaj dan kao Međunarodni dan žena i to traje do danas.

Šta je suština Međunarodnog dana žena?

Suština ovog  dana je borba za prava koja ni do danas nisu u potpunosti ostvarena.

Da, situacija jeste puno bolja nego je bila ranije. Da, škola nam je obavezna i možemo birati šta ćemo i kako učiti. Da, možemo raditi različite poslove. Da, imamo pravo glasa.

Međutim, daleko od toga da je situacija sjajna i da žene još uvijek nemaju potrebu da se stalno bore za jednaka prava. Navešću samo nekoliko primjera.

Možemo raditi i birati poslove, ali još uvijek na mnogim radnim mjestima žene moraju odgovarati na pitanja da li planiraju djecu, a negdje čak moraju potpisivati ugovore o tome. Vrlo je teško govoriti o ovoj temi jer su mnoge žene prinuđene da pristaju na svašta zbog potrebe da rade i imaju primanja, ali svi znamo da je ovo činjenica.

Broj žena na visokim funkcijama i u politici je mnogo manji nego broj muškaraca. Mnogi će reći kako ženama niko ne brani da se kandiduju i bave politikom i to je tačno. Međutim, još uvijek su žene te koje na sebi «vuku» porodice i koje prosto ne mogu da pored kuće i posla nađu vremena i za aktivno bavljenje politikom. Pogledajte samo intervjue i javite mi ako kad nađete pitanje «Kako uspijevate uskladiti sve svoje obaveze sa privatnim životom i porodicom» upućeno muškarcu. Uspješnim ženama se to pitanje redovno postavlja.

Žene su većinom te koje stoje za kasama u trgovačkim centrima, sanjajući o slobodnom danu. Žene su većinom te koje trpe maltretiranja i seksualne provokacije na radnim mjestima i ne usuđuju se ni progovoriti o tome zato što im je u svijest ugrađena krivica i misao da su one krive za ponašanje muškaraca. Šta god da rade i kako god da se ponašaju, uvijek je tu negdje u podsvijesti misao da moraju voditi računa o svom ponašanju koje može nekako uticati na muškarce.

Ako mi ne vjerujete ili se ne slažete sa mnom, pogledajte komentare ispod tekstova o napadima na žene gdje se redovno krivica pokušava prebaciti na napadnutu, a vrlo rijetko se otvoreno i jasno kaže da je kriv muškarac jer – svako od nas je kriv samo za ono što sam uradi.

Žene su te koje se ne usuđuju hodati same sa prvim mrakom, jer nikad ne znaju na koga će naići. Žene su te koje slušaju dobacivanja kad prelaze ulicu. Žene su te koje kod oblačenja razmišljaju o tome da li će joj taj komad odjeće napraviti problem i izazvati komentare.

Žene su te koje kod zlostavljanja u porodici napuštaju svoje domove i idu u sigurne kuće, dok muškarci ostaju.

Žene su te koje plaćaju tampone i uloške svaki mjesec. Malo koja država ove proizvode smatra neophodnim medicinskim/higijenskim proizvodom te ih oporezuju redovnom poreskom stopom a u nekim slučajevima i kao luksuzni proizvod. Za više informacija o tome preporučujem tekst Porez na dodatu vrednost moje menstruacije.

Žene su te koje će doživljavati pohvale da «voze kao muškarci», jer je to mjerilo. Žene su te koje će, kad pokažu ljutnju ili bijes, biti okarakterisane kao muškarače.

Mogla bih još, ali je i ovo sasvim dovoljno da vidimo kako je situacija daleko od idealne.

Ko je «kriv» za lošu situaciju sa ženskim pravima?

Krivicu možemo podijeliti na više faktora.

Krivi su svi oni muškarci koji misle da zbog toga što su muškarci vrijede više nego žena i da se trebaju pitati više i imati više prava. Svi oni koji misle da im žena treba skuhati ručak, oprati veš, održavati kuću, brinuti o djeci. Svi oni koji ženama nešto dozvoljavaju ili brane i odlučuju o njima kao da su žene njihovi robovi.

Krivi su svi oni muškarci koji na konferenciji u koju je uvršten panel o ženama u biznisu napuste to predavanje i odu u kafanu dok ne prođe jer ih ne zanima da li žene imaju probleme i kakve.

Krivi su svi oni muškarci koji misle da imaju pravo da siluju, tuku, seksualno uslovljavaju i na druge načine maltretiraju žene, te muškarci koji odbijaju preuzeti odgovornost u slučaju trudnoće.

Krivi su svi oni muškarci koji misle da je Dan žena dan za cvijeće i čokoladu bez da misle o tome kako njegova žena, majka ili sestra živi ostalih 364 dana – da li je sretna, da li ima želje, strahove ili planove koje bi voljela ostvariti.

Ali, krive su i žene. Krive su sve one koje prve stanu u red za pljuvanje i kamenovanje žena koje su doživjele neka loša iskustva uz riječi «Sama je to tražila, što je bila tamo ili šta je radila sa njim…» Krive su sve one koje smatraju da je normalno raditi, održavati porodicu, kuhati i prati, a da je muževo samo posao i kafana. Krive su sve one koje su sretne i zahvalne kad «im muž pomogne u kući, pričuva ili uspava djecu». Krive su sve one koje osuđuju žene koje nešto neće ili ne žele, bilo da je u pitanju udaja, rađanje djece ili nešto treće.

Krivi smo svi koji šutimo i ne reagujemo dok čujemo komšiju kako tuče ženu. Krivi smo svi koji okrenemo glavu kad na ulici momak ošamari djevojku, posebno ako pomislimo da je «ona to nečim zaslužila».

Zašto ne slavim Osmi mart?

A sad da odgovorim na pitanje iz naslova. Ne slavim ga zato što ne mislim da ima razloga za slavlje. Sve dok postoje stvari koje treba popravljati, a sve nabrojano iznad itekako govori o tome da ih ima – ne mislim da imamo šta slaviti. Posebno ne uz piće, cvijeće ili kupovinom poklona, specijalno sniženih od strane trgovaca kojima je odjednom stalo do nas.

Ali ga obilježavam i koristim priliku svake godine da se sjetim hrabrih i važnih žena koje su i meni omogućile da budem danas ovdje gdje jesam i da pišem bez ustezanja sve što mi je na pameti.

I mislim da je ovaj praznik idealna prilika upravo za takve stvari – za podsjećanja i za priče o tome šta ne valja i šta još trebamo uraditi. Zato ja nikad nisam išla na organizovana slavlja žena povodom ovog praznika. Ali me raduje kad god imam priliku posjetiti neku konferenciju ili izložbu na tu temu, eventualno protest ili nešto slično.

U čast onima koje su to tako nekad davno započele. Zbog generacija koje će nakon nas doći. Da nas, ako bude sreće, zapamte po nečem konkretnom, a ne po u celofan umotanim karanfilima i sniženjima pegli i čaša.

Sviđaju ti se moji sadržaji i želiš podržati rad Cyber Bosanka bloga? Klikom na baner saznaj kako :)




6 comments

  1. Poenta osmog marta je svima jasna, ono što meni nije jasno su pokloni, koji se uveliko kupuju i dele. Ne znam kakve to sve veze ima sa smislom ovog datuma. Drago mi je kada mi neko čestita, ali pokloni mi nikada nisu bili potrebi na taj dan. I da, još mnogo toga treba popraviti, toliko je i dalje žena koje žive pod užasnim uslovima plemena i nekih zadrtih da je to neverovatno.

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

X