Nedavno sam otkrila Ivanu Bodrožić sasvim slučajno. Slušala sam podcast gdje je gošća spomenula nju kao spisateljicu koju jako voli. To me zaintrigiralo, pa sam odlučila istražiti.
Prvo sam uspjela nabaviti roman “Rupa” i odmah me osvojio njen stil pisanja. Intrigantnu priču o identitetu i prošlosti sam pročitala u dahu. Nakon toga sam počela guglati o Ivani i naišla na nekoliko njenih gostovanja. Slušajući je kako govori o svom radu i iskustvima, još više sam se zainteresovala za njena djela.
Sljedeća na redu bila je zbirka priča “100% pamuk”. Oduševila me njena sposobnost da u kratkoj formi stvori kompleksne likove i situacije. Svaka priča bila je mali dragulj za sebe.
Konačno sam (zahvaljujući poznanici) došla i do “Hotela Zagorje”, romana o kojem sam toliko čula i koji je dobio puno nagrada. Ova dirljiva priča o odrastanju djevojčice tokom Domovinskog rata me potpuno osvojila. Kroz oči mlade protagonistice, pratila sam njeno putovanje od Vukovara do izbjeglištva, osjećajući svaki trenutak njene zbunjenosti, tuge, ali i nade.
Kao neko ko puno čita i često preporučuje knjige, moram reći da mi se Ivana Bodrožić jako svidjela i definitivno ću nastaviti da je čitam kad god bude prilike. Njen način pisanja je jednostavan, ali istovremeno dubok i emotivan. Vješto balansira između teških tema i humora, stvarajući priče koje su istovremeno lične, ali i univerzalne.
Rijetko nailazim na autore koji me tako brzo osvoje svojim djelima. Ivana Bodrožić je definitivno jedna od zanimljivijih savremenih hrvatskih autorica i toplo je preporučujem svima. Bilo da ste ljubitelj romana ili kratkih priča, sigurna sam da ćete u njenom opusu pronaći nešto što će vas dirnuti i natjerati na razmišljanje.
