Jovan Vidakovic

Jovan Vidaković, fotograf: Moj najveći uspjeh je upravo to što živim svoj san

Autor: Hana Kazazović

Razgovor sa Jovanom možete poslušati u audio formi, a možete ga i pročitati u nastavku :)

Jovan Vidaković je freelance fotograf, odnosno fotograf slobodnjak i on se nada da će takav status zadržati što duže. Najviše je fokusiran na pozorišnu i dokumentarnu fotografiju. Najčešće radi baš takve fotografije, ali od njih najmanje i zarađuje. Razgovarala sam sa njim o tome kako je postao fotograf i zašto toliko voli fotografisati pozorišne predstave. Pričali smo i o nagradama koje je dobio za svoj rad, te o planovima i željama za budućnost.

Jovan Vidaković:

Fokus jeste moj lični na nekoj dokumentarnoj i uličnoj fotografiji jer se tu najbolje osjećam. Fotografija je zato i napravljena, da dokumentuje ljudski život. Prvi fotoaparat nije napravljen da se prave pejzaži i tako… to tvrdim i to je moje lično mišljenje :)

A ljubav sa pozorištem se slučajno desila. Veliki sam filmofil, volim da čitam mnogo ali nisam imao prilike da nešto puno obilazim pozorišta. U Gacku gdje sam odrastao baš i nema puno pozorišnih predstava a kasnije kad sam studirao na Palama kao student nemaš baš puno para da silaziš u Sarajevo svako malo. Međutim kad sam počeo da radim sa fotografijom prijatelj me zamolio da ovdje u Trebinje dođem i fotografišem “Festival festivala” i tu sam onako banuo kao padobranac. Nikad u životu to nisam radio, čak mi je i tadašnja kamera bila pokvarena pa sam posudio tuđu, pa sam bio onako malo rovit sa tom kamerom, nisam znao kako radi i pod tremom sam došao, fotografisao predstavu i ostao opsjednut od tog dana. I dan danas imam tremu kad god fotografišem predstavu. Ne znam zašto. Imam iskustva, stotine predstava sam fotografisao i bruku nagrada dobio, dvije izložbe pozorišne fotografije sam imao, ali i dan danas kad uđem u pozorište da fotografišem predstavu imam blagu tremu.

Je li fotografišeš eventualno na probama ili direktno na predstavi?

Zavisi. Kad radim sa Trebinjskim gradskim pozorištem ili Kulturnom scenom “Male stvari” s kojim sam takoreći saradnik, onda mogu da dođem na generalnu probu, na kostimiranu probu i onda je tu naravno mnogo lakše jer i oni prave pauze a ja mogu da se krećem u puno širem krugu nego kad već predstava ide. Ili kad gostuju pozorišta s kojim mogu da se dogovorim pa me oni puste na svoju probu. Ali recimo na ovim festivalima koji imaju u Trebinju tu već i nemam vremena da budem tu na svakoj probi i onda se svede to na fotografisanje uživo. To je malo nezgodno, jer svaki zvuk u pozorištu mimo zvuka koji dolazi sa scene je višak. Ograničen si s kretanjima. Naravno ima fotografa svakakvih, pa ih ima da se penju na scenu u sred predstave. Ali kad već neko hoće da bude pozorišni fotograf onda se trudi da bude dio tog pozorišta pa se onda trudim da se što manje krećem i da to, kad već moram, bude što neupadljivije. Trudim se da mi je kamera što tiša, da ne fotografišem previše jer i taj zvuk fotoaparata dekoncentriše mene kad sjedim u publici a pored kolega fotografiše – čujem ga.

Onda je malo nezgodno ako nisi gledao prije toga predstavu. Ne znaš kad će se šta desiti, kakvo će svjetlo biti. Nagle su promjene i svjetlo je u pozorištu uvijek minimalno za uslove fotografisanja i onda prije svega moraš da znaš svoju kameru kao svoj džep – da znaš podešavanja, da ti je sve na dohvat ruke jer se tako često zna promijeniti svjetlo naglo da se ti moraš prilagoditi.

Kako se pripremaš za te predstave koje nisi gledao?

Pa Google zna sve :D Ja sam veliki fan interneta i 21. vijeka i čitam koje će predstave biti i onda guglam, tražim, vidim ranije fotografije. Društvene mreže su dovele do toga da se svaki detalj svačijeg života konstantno fotografiše pa samim tim i od tih predstava možeš naći gomilu fotografija. I onda pogledam fotografije, pročitam o čemu se radi u hafišama i trudim se da se pripremim koliko mogu.

Naravno, bude tu i predstava o kojima ne da nema ništa na internetu, nekih srednjoškolskih i to je onda lutrija, ali dobro.

Mislim da je sama pozorišna fotografija za pozorišnu umjetnost strašno bitna jer i glumci i kostimi i scenografije… sve se to promijeni, potroši, slomi, pokvari, zagubi, a fotografija ostane za vijek vijekova.

Fotografija ima tu moć da pokaže a da ne otkrije sve, da pokaže djelić predstave. I ako je fotograf dovoljno inspirisan da sa 1 ili 2 fotografije prikaže dio te predstave a da zagolica te da dođeš, da vidiš ostatak, onda je uspjelo.

Jovan je za svoje fotografije dobio i puno nagrada.

Moje najdraže nagrade su pozorišne iz razloga što najviše volim tim da se bavim. To je treća, bronzana medalja na Sterijinom pozorju – Pozorište u fotografskoj umjetnosti. To se organizuje svake 3 godine za vrijeme trajanja Sterijinog pozorja. I sad ova u Ukrajini koju sam nedavno dobio koja je organizovana za Dan teatra. Grupa organizacija ukrajinskih pozorišnih nevladinih, da ih ne nabrajam jer ih ima previše, su organizovali međunarodni konkurs. Tema je bila pozorište i bile su 3 podkategorije – “Umjetnička fotografija u pozorišnoj fotografiji”, “Pozorište i ja” koja je otprilike bila kako mi doživljavamo pozorište i “Retro” – tu su stare fotografije pozorišta, ko je fotografisao pozorište ranije. I sve te 3 kategorije su imale profesionalnu i amatersku grupu i ja sam dobio prvu nagradu u profesionalnoj kategoriji Umjetničke fotografije.

A što se tiče drugih nagrada, bilo je tih nagrada na državnim izložbama Asocijacije za umjetničku footgrafiju BiH, na klupskim izložbama Foto-kino kluba Trebinje, na memorijalnom foto-konkursu Goran Terzić koji organizuje e-kapija u Banjaluci…

Otkud fotografija, kako si počeo da se baviš tim?

Ja sam čitav svoj život htio da upišem Akademiju, umjetničku, jer sam od treće, četvrte godine bio opsjednut crtanjem. I mislim da sam jedan od rijetkih srednjoškolaca koji je kad je upisao srednju školu znao koji će fakultet upisati poslije. Nažalost nisam ga nikada upisao.

Volio sam da fotografišem, kad sam bio dijete. To mi je bilo onako posebno, pogotovo Polaroidi. Mala anegdota kako sam dobio svoj prvi fotoaparat. ’94. godine, rat je još uvijek trajao i u nekim novinama je bila kao viejst da je neko dobio milion tadašnjih njemačkih maraka na lutriji. I krenula je priča onako za stolom, ja sam imao 11 godina u tom trenutku i stariji pričaju šta bi ko kupio za te pare. I pita mene rođak neki: “Šta bi ti kupio?” i ja sam rekao – fotoaparat.

Tu je bio od mog tetka brat koji je živio na Grbavici tada i ništa, to se završilo tu. Poslije nekih mjesec dana zvoni vojnik na vrata i nosi neki paketić i kaže: “Milenko vam je poslao ovo”. Mama izgubljena potpuno, a u paketu fotoaparat, mali idiot. I to je moj prvi fotoaparat. I od tad se ja uglavnom ne razdvajam od fotoaparata na neki način.

Ali sam tek nekad dvijehiljadepete, šeste, sedme, ne znam, počeo ozbiljno da taj hobi pretvaram u posao, da se malo više posvetim komercijalnijoj strani fotografije, da probam da od toga nešto zaradim i sad za sad sam vezan za njega.

Još uvijek si ovdje, jesi razmišjao o tome da ideš vani? Šta te drži ovdje?

Ne drži me ništa. Razmišljam da idem bilo gdje. Nema to veze sa Trebinjem, nego jednostavno trbuhom za kruhom što kažu. Nemam pojma, ja nisam vezan za neko mjesto. Sutra da mi se pruži neka ozbiljnija prilika mogu spakovati torbe i otići. Bilo to vani, bilo to Sarajevo, Zenica, Banjaluka… Mislim da ne bih puno razmišljao samo ako mi je bolja prilika nego što ovdje radim.

Jovan VidakovicŠta je za tebe uspjeh?

Uspjeh meni nikad nisu finansije i materijalni dobici, pare. Meni je veći uspjeh što je moj rad postao prepoznatljiv. Što ljudi na grupnoj izložbi pozorišne fotografije kažu “Ovo je tvoja fotografija”. Ja ne vidim ali ljudi vide i očigledno imam neki stil. Uspjeh je to što sam uspio da radim ono što volim i da koliko toliko živim od toga, a ne da mi je to nešto kao deseto jer moram ovamo da kopam kanale. Mislim da je moj najveći uspjeh upravo to što živim svoj san. Sad koliko on donosi para, da li sam ja bogat ili jedva kraj s krajem sastavljam, to je manje više nebitno. Ja sebe smatram za uspješnog fotografa. Nemam milione, nisam bogat ali bogat sam – imam gomilu prijatelja, imam reputaciju dobrog fotografa i ja sam tim zadovoljan.

Uspjeh je što sam kad sam bio srednjoškolac maštao da imam svoju izložbu. Crtao sam i zamišljao kako ću imati svoju izložbu. I ja sam samo u prošloj godini imao 7 izložbi. Mislim da je to uspjeh, bar što se mene tiče. Naravno, nijedna od tih izložbi nije meni donijela neke finansijske dobiti, ali mi je donijela nešto drugo. Upoznao sam gomilu dragih ljudi, ostvario sam poslovne kontakte i mislim da je to uspjeh.

Šta su ti dalje profesionalni izazovi i kakvi su ti planovi? Šta bi volio prije svega?

Ja to uvijek kroz šalu kažem kad me ljudi pitaju šta ti je plan – moj plan je da budem stalni fotograf Reutersa. Sad da li će se to desiti vidjećemo. Vjerovatno neće, ali dobro. Dobro je postaviti visoke ciljeve.

Ja sam osoba koja pravi plan za naredna 3-4 dana. Ne volim one megalomanske planove šta ću raditi dogodine. Šta ću raditi sutra, prekosutra – to je bitno, da znam šta ću raditi prekosutra.

Moj cilj trenutno, što se tiče zanata imam u planu da izdam monografiju. Uskoro će 10 godina kako se bavim pozorišnom fotografijom i planiram do tog datuma da skupim materijal. To jeste već imam materijal ali da to sve u jednu monografiju mene i pozorišta uobličim i da je objavim. I to je neki dugoročni cilj pošto je sljedeće godine 10 godina kako sam fotografisao prvu predstavu pa mislim da ću to da ganjam. A ovo ostalo “go with the flow” – šta se desi :)

Preporuka – Jovanove fotografije možete pogledati ovdje – https://jovanvidakovic.wordpress.com/

Program osnaživanja nezavisnih medija, Independent media empowerment program (IMEP)

 — — 

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

X