Loading

Mladen Ćajić, akademski slikar iz Sokoca: “Moja najveća želja je da se bavim samo slikarstvom”

Autor: Hana Kazazović

U okviru projekta “Izgradnja i konsolidacija kapaciteta za prevenciju sukoba” kojeg finansira Evropska unija (EU), a provodi Razvojni program Ujedinjenih nacija (UNDP) u Bosni i Hercegovini realizujem svoj projekat “BH ljudi” u okviru kojeg ću u narednih pola godine predstaviti 100 zanimljivih ljudi iz BiH, po mom izboru.
Predstavljanja radim u audio formi (uz transkript, da sve forme budu zadovoljene), a 44. kojeg imate priliku čuti je Mladen Ćajić iz Sokoca.

Podcast – audio snimak:

Transcript podcasta:

Hana:

Mladen Ćajić je akademski slikar iz Sokoca. Završio je Akademiju likovnih umjetnosti u Sarajevu na odsjeku slikarstvo. Radi već nekih 7 godina kao profesor likovne kulture u osnovnoj školi u Sokocu. Slikarstvom je počeo da se bavi od malih nogu, a želja mu je bila da upiše akademiju i to je njegova najveća ljubav.

Mladen Ćajić:

Generalno slikarstvo je najveća ljubav i to najviše radim ali bavim se naravno i vajarstvom i crtanjem, što je u sklopu svega toga. Imam još neke hobije, bavim se malo grafičkim dizajnom, obradom fotografija u Photoshopu i tako nekim montažama.

Je li izlažeš negdje svoje radove?

Da. Do sad sam imao dvije samostalne izložbe. Jedna je bila u Sarajevu na Akademiji likovnih umjetnosti, a druga je bila ovdje u Sokocu u gradskoj galeriji. Imao sam dosta grupnih izložbi. Od nekih značajnijih mogu da izdvojim u Pera muzeju u Istanbulu u Turskoj gdje je bila izložba studenata Akademije likovnih umjetnosti iz Sarajeva. Učestvovao sam na bijenalu minijature u Gornjem Milanovcu gdje je bila selekcija od nekih 1000 umjetnika, svelo se na nekih 250 gdje sam prošao selekciju i učestvovao na toj izložbi. Uglavnom imao sam dosta kolektivnih izložbi, bio sam na likovnim kolonijama na Trebeviću, u Novom Sadu itd.

Od slikarstva teško može da se živi.

Pa nažalost, kod nas je takva situacija da nije toliko ni cijenjeno. Čini mi se da čak nemamo ni publiku koja je da kažemo onako emancipovana da cijeni te stvari. Bez nekog dodatnog posla, eto kažem radim u prosvjeti, da nema toga ne bi se moglo živjeti od slikarstva. To više dođe onako trenutno kod nas kao hobi, pa onda onako iz ljubavi malo se radi i tako.

Pitala sam ga ima li talenata za slikarstvo na Sokocu.

Ima. To sam uspio baš da vidim kroz ovaj rad sa djecom. Stvarno dosta ima talentovane djece koji su nadareni, koje hajde da kažemo u početku to interesuje ali kad dođu da se opredijele za neku profesiju, da li za neki zanat, za neku srednju školu, većinom bježe od toga jer znaju da nema neke velike perspektive od toga. Iako ja pokušavam da ih usmjeravam malo za tim, vjerovatno prateći neke svoje želje i gledajući otprilike da može da iskoristi ono najbolje od sebe što imaju. Ali eto nekako, sredina ih okrene na drugu stranu.

Pitala sam ga kakvi su mu planovi za budućnost odnosno šta bi volio raditi.

Pa generalno moja najveća želja je da se bavim samo slikarstvom, samo umjetnošću. Ja polako težim tome ali vidjećemo šta će budućnost da donese.

Što se tiče odlaska iz Bosne i Hercegovine, da li si razmišljao o tome i da li bi možda mogao ostvariti svoje želje i planove kada bi otišao?

Naravno da sam razmišljao, kao i većina mladih ovdje koja razmišlja tako da negdje ode, da nešto pokuša da napravi više nego što može ovde.

Mislim da je malo teško baš na ovom polju umjetnosti da se proguramo tamo dalje negdje što kažu ‘preko grane’. Jer naravno i svaka država ima i svoje umjetnike i ne mislim da baš neko čeka raširenih ruku da mi dođemo tamo pa da nešto uradimo, nego treba se izboriti. To je malo teško. Ali naravno imam neke planove pa ćemo da vidimo.


 

Leave a Reply

X