Juče sam gledala emijsiju Dr Natko Beck na temu alkoholizma. Važna i korisna, kao i sve uglavnom koje su emitovali do sada i ako niste svakako preporučujem da pogledate (od ponedjeljka do petka na HRT 1 se emituju).
Ali da se vratim na alkoholizam. Odavno mislim, a juče sam i u toj emisiji dobila potvrdu da smo jako malo svjesni koliko je to problematična bolest, koliko se o njoj slabo govori i malo zna, te koliko je teško liječenje. I ono najgore od svega – koliko malo je podrške ljudima koji se s njom muče.
Jer, ovo je društvo koje u stvari veliča pijenje alkohola i oni koji ga ne piju imaju vrlo malo razumijevanja. Kako rekoše u emisiji – ljudi koji ne piju se gledaju kao nenormalni, kao da nešto nije u redu s njima, kao da im fali neka daska u glavi. I kad se u takvom društvu neko treba izliječiti od ovisnosti o alkoholizmu, veoma mu je teško. Jer prosto na sve strane će nailaziti na one “Ma daj, popij jednu, kao da će ti ona nešto poremetiti”.
A hoće. Jer kad popije jednu, lako se vrati na više i u ovisnost i onda mora opet sve ispočetka. Kako reče gost u emisiji koji se liječio od alkoholizma i ne pije od 2014. – svako jutro on uzme četvrtinu neke tablete koja mu pomaže da održi tu svoju svjesnost i da ne poklekne. Jer nije jednostavno. Jer su svi iz njegove grupe sa liječenja pokleknuli.
Ne trebam vam pričati o tome koliko štete nastane zbog alkoholizma na cestama. To stalno viđamo. Ali ono što se ne vidi na prvu su životi porodica koje imaju takvog ovisnika. I najteže je takvim ljudima osvijestiti da imaju problem i da trebaju liječenje. To je opet dobro opisao ovaj gost kad je rekao da je pristao da ide na liječenje misleći da će to obaviti samo zato što porodica traži, da im udovolji. Pa će kad izađe opet nastaviti “jer nije to njemu problem”. Pa je tokom liječenja shvatio koliko je duboko u problemu i koliko mu je alkohol poremetio način razmišljanja. I nastavio ozbiljno sa liječenjem i uspio.
Ja nisam nikad bila neko ko nešto posebno pije i uživa u alkoholu, ali za ovih 46 godina jesam imala par mladalačkih pijanstava i jesam često znala popiti u društvu pivo ili rakiju. Ali sam u julu 2021., dakle prije godinu i nešto odlučila da više neću piti ništa i nikako. Jer sam čitala o nekim poveznicama alkohola sa povećanjem rizika od raka dojke, a kako imam ove neke ciste skontala sam da ne želim dodavati dodatne potencijalne rizike. I skroz mi je ok, ne fali mi nigdje. Osim što se zna nekad desiti da me gledaju kao da mi fali daska u glavi jer “šta će ti biti od to malo?” Ništa, osim što neću i ne želim i ne treba mi. Skroz se dobro mogu i opustiti i zabaviti i bez alkohola u svim situacijama i prilikama.
I ovo sve pišem čisto s ciljem da vam provučem kroz misli to da ne pritišćete ljude i ne gledate ih kao čudake ako ne piju. I da ne propitujete razloge zbog čega to ne rade. Možda je neka muka iza svega toga, a možda prosto ne žele. I na to trebamo svi imati pravo.
A na stranu što mislim da nije zdravo i nije dobro da i mladi i svi ostali budu stalno okruženi alkoholom, od reklama do svega ostalog. A da o lošim stranama saznaju tek kad se desi neki belaj.
Ako moje pisanje na na bilo koji način obogaćuje vaš život i želite podržati moj rad, možete to učiniti na tri načina.
Prvi je kupovinom e-knjige “Na putu prema sebi”. To je zbirka odabranih tekstova sa bloga, pisanih uglavnom do 2018. Kupiti je možete na linku ovdje – https://cyberbosanka.gumroad.com/ Uvod u knjigu možete pogledati ovdje – https://bit.ly/3AnTuvn
Drugi način je jednokratnom donacijom (više informacija o tome na https://cyberbosanka.me/podrska/. Time pomažete i nepostojanje reklama u mojim sadržajima. A reklame smaraju, zar ne 😉
A treći način je da se pribilježite na moj newsletter koji šaljem subotom ovdje – https://cyberbosanka.me/newsletter/
Posebno hvala onima koji su me do sada podržali na razne načine, znate vi ko ste i hvala od ❤
