U subotu sam na Zenica-Online postavljala jednu prekrasnu, istinitu životnu priču “Kecelja i Kicoš”. Po starom običaju čitanje teksta koji napiše moja prijateljica Mediha obavezno završim u suzama. Ona svakim svojim tekstom uspije da dotakne sve te neke receptore za proizvodnju suza – da li onih od tuge ili smijeha nebitno. Uglavnom, uvijek me rasplače. Što je najgore ja sam prinuđena da te njene tekstove čitam minimalno dva puta. Prvi put kad mi pošalje na mail da ih objavim, a drugi put kad ih postavljam na Zenica-Online. Pa se rasplačem duplo :)

Ali ne pišem ovaj post da bih vam rekla kako plačem kad čitam neke tekstove. Pišem da bih vam ispričala još jednu lijepu “internetprenesenuustvarnost” priču. Naime, Medihu sam upoznala zahvaljujući internetu. I vrlo često znam reći da mi je najveća korist u životu od čitavog mog pisanja upravo u tome što sam upoznala nju i još nekoliko ljudi kasnije. Ali nju nekako uvijek stavljam na prvo mjesto, zato što se ne dešava često da na bilo koji način upoznamo ljude koji vam tako obogate život. A ona moj baš jeste.

Bilo je to prije više od tri godine kada je moj Blentoven vrlo aktivno pisao blog. Javila se u komentarima a onda meni jedan dan uštala u radnju i predstavila se. Već odavno ne živi u Zenici ali redovno je posjećuje. I od tog zvaničnog upoznavanja smo redovno u kontaktu a ja, koja nikad nisam imala rodbinu u inostranstvu, njene dolaske iščekujem sa radošću kao da mi dolazi neko najrođeniji.

Kada smo je Damir (Blentoven) i ja zamolili da napiše nešto za Zenica – Online nismo znali da ona inače piše. To je jednostavno bio neki naš osjećaj koji smo stekli na osnovu komentara i mailova. Međutim, nakon nekog vremena usuđujem se reći da ona uspije pretočiti tu svoju dušu u pisanu riječ, a to je osobina koja je izdvaja od mnogih. Ako volite čitati takve tekstove, pune emocija (ali ne njanjave) preporučujem da prođete kroz http://zenica-online.com/tag/mediha-selimovic/

To je jedna od onih važnih osoba koje vjerovatno ima svako u svom životu. Ona sa kojom se razumijete bez mnogo priče, koja osjeti puno toga čak i kada joj ne kažete sve i koja nekako, poput vile, uspije da vas umiri sa nekoliko svojih rečenica. Ne znam kako joj to uspije svaki put, ali ja zaista kroz mnoge svoje probleme i virove lakše prođem kada porazgovaram sa njom, uživo ili virtuelno.

 

A da nije bilo interneta vjerovatno se ne bismo sreli. Ili bi se možda i sreli ali ne bismo jedna drugoj bile ni blizu interesantne bez ovog pogleda u unutrašnjost – napisanih riječi na osnovu kojih čitate nečiju dušu. A to je upravo ono što nas jedino može kvalitetno povezati – duša.

 

I zato ja volim internet. Samo uz njegovu pomoć mogu pronaći ljude koji na svijet gledaju na isti ili sličan način kao ja, ljude sa kojima se razumijem i kojima se divim. Jer “etikete” koje nosi svako od nas su prolazne i promjenjive, a sve što se može kupiti novcem takođe nije trajno. I meni svakako nebitno kod odabira ljudi sa kojima volim provoditi svoje vrijeme. Ovo malo duše je ono što je meni bitno, a iako zvuči nespojivo, ja je uspijevam pronaći na internetu :)