Autor: Hana Kazazović

Ne volim da čitam knjige o ratu u BiH jer dio tog rata nosim u sebi. Tačnije, sklanjam od sebe jer me svako sjećanje pritisne i guši i izvuče na površinu sva teška osjećanja sa kojima ne znam šta bih. Uvijek se sjetim moje babe koja nije htjela gledati filmove o 2. svjetskom ratu a meni to tada bilo čudno. Sad je itekako razumijem.

Međutim, knjigu “Kad sam bio hodža” Damira Ovčine sam uzela u čitanje zato što je Miljenko Jergović napisao takav osvrt na nju (pogledati ga ovdje) da joj prosto nisam mogla odoliti. Zainteresovao me toliko da sam odlučila dati joj šansu. I nisam se pokajala, iako je čitanje ove knjige bilo posebno iskustvo za mene.

Bilo je bolno. I teško. Ostavljala sam je nakon svakih par stranica da dođem sebi. Znala sam sjediti i gledati u zid puštajući da se sve to što je uzburkala slegne u meni. Ali bih nakon svega mogla reći da ako želite pročitati jednu knjigu o ratu u BiH to bude baš ova. Zato što je prije svega realna i u njoj nema patetike. Nema ni trivijalnosti. Damir Ovčina je svojim specifičnim načinom pripovijedanja sve ono što je bilo dio tog rata opisao realno i životno.

Radnja romana je Grbavica u Sarajevu. Glavni junak, učenik završnog razreda srednje škole, igrom slučaja završi na Grbavici na početku sukoba i tu ostaje cijelo vrijeme do kraja rata. Njegovo preživljavanje, učešće u radnom vodu pa kasnije skrivanje, su u stvari tema romana. Sve ono što mu se dešava, sve loše i dobre stvari koje doživi i vidi, sve što ga muči, strahovi, pobjede, usponi i padovi su opisani u romanu na poseban način.

Naime, autor koristi neobične, vrlo kratke rečenice u kojima izbjegava glagole kad god je to moguće. Trebalo je vremena da se naviknem na taj stil, da mi “uđe u uho”. Nakon što se to desilo shvatila sam da je upravo takav način pisanja ono što knjizi daje posebnu atmosferu i što te vuče da intenzivno proživljavaš sve što pročitaš. Ili možda u stvari takav način pisanja najprije vlastita sjećanja izvuče na površinu?

Knjiga “Kad sam bio hodža” nije navijačka i nije joj cilj pričanje nekih velikih istina. Odnosno, ona priča realnu istinu o malom čovjeku u ratu, onom čovjeku koji je bio prepušten sam sebi, da se snalazi, preživljava, da se bori za opstanak – bez zaštite i zaleđine nekih velikih faca. Damir Ovčina ovim romanom priča o tome kako je biti bespomoćan i svjestan da skoro ni na šta nemaš uticaj, a opet moraš da se boriš za opstanak svim silama jer jedino tako zaista možeš i opstati.

I da, znam da je kliše ali moram reći – priča o tome koliko je rat sranje. Bez konkurencije.