Autor: Hana Kazazović

Stvarna dobrota čovjeka može se pokazati u svoj svojoj čistoti i slobodi samo u odnosu prema nekome ko ne posjeduje nikakvu moć. Pravi ispit ljudskog morala, onaj osnovni (iskren tako duboko da izmiče našem pogledu) jest u odnosu čovjeka prema onima koji su mu prepušteni na milost i nemilost – prema životinjama. A baš tu je došlo do fundamentalnog debakla čovjeka, u toj mjeri suštinskog da su iz njega proizišli svi ostali.

Milan Kundera – Nepodnošljiva lakoća postojanja

Budim se i razmišljam o ljudskoj dobroti. Ovaj citat sam zapisala još u aprilu prošle godine kad sam čitala knjigu jer mi je nekako sažeo suštinu mog stava o ljudskoj dobroti.

Sjetim se svih onih tekstova o zlostavljanjima životinja koje stalno srećem po našim medijima, pa mi se čini da smo se mi poprilično odmakli od te dobrote. Sve je više onih koji svoju moć dokazuju upravo na slabijima od sebe, najčešće na životinjama. A moje mišljenje jeste da se po ponašanju čovjeka prema životinjama može veoma dobro vidjeti kakav je.

I nije to samo ona izlizana „Ko ne voli životinje – ne voli ni ljude“. Mislim da su čak i naučne studije dokazale da je ljudima koji su u stanju maltretirati životinje to obično početna faza. Vrlo brzo pređu na maltretiranje ljudi, slabijih od sebe, naravno.

U ovu priču mi se uklapa još jedna izreka koju juče spomenu prijateljica. Kaže –  “Osoba koja je fina prema tebi, a nije fina prema konobaru nije fina osoba”.

I tu sam se zamislila i složila sa izrekom. Ne moraju biti u pitanju samo životinje – u određenim životnim situacijama imamo moć i tada u suštini pokazujemo kakvi smo. Bilo da smo gosti u kafani ili restoranu, bilo da smo direktori ili šefovi. Ne kažu džaba ni „Daj čovjeku vlast 5 minuta pa ćeš vidjeti kakav je“.

Ova priča o ljudskoj dobroti ne bi bila kompletna bez Zuke i njegovih citata. Imam ih u bukmarku, spremljene za one trenutke kada poželim pročitati nešto što će me oplemeniti. Zuko kaže:

Dobar čovjek ne postoji, to je zabluda loših ljudi. Dobar čovjek je vještačka tvorevina, rezultat teške unutrašnje borbe sa samim sobom. Kada bi ta sumnjiva pojava, koju nazivate dobrim čovjekom, bar odškrinula pendžere svog unutrašnjeg svijeta, vidjeli biste da je unutar svih nas manje ili više isti kal, sazdan od sličnih nekvaliteta. Zato bih radije, umjesto o dobrom, govorio o pametnom čovjeku. Budi pametan da ne bi bio loš. Pametan čovjek povazdan bišće po sebi, odstranjuje svoje lošosti, i u jednom trenutku shvati da nikada nije dosta tog biskanja, da je loš karakter naš duševni korov, ti ga pljeviš a on se otima, raste li raste. Ne date se ni ti ni on u toj pljevidbi bez kraja. Nikada ne možeš odstraniti svoje mane, ali nikada ne smiješ ni prestati da ih tamaniš. A ako si uporan, ako se ne predaješ, onda ti se poslije decenija savjesnog rada može desiti i to da u ogledalu ugledaš nekog nasmijanog i smirenog sebe. I tu ti je možda ključ. Ako potamaniš dovoljno svojih zala, ako ih nekako turiš pod kontrolu, onda ispod njih izbije vedrina. Pojavi se osmijeh. Najljepši prizor na nekom čovjeku je njegov osmijeh. Razvučeš ove svoje žvalje od uha do uha i kažeš sebi: “Pa, jebem mu miša, možda baš i nisam ispao tako loše…”

Kakvi ćemo ispasti zavisi od mnogo toga, ali najviše od nas. Od izbora koje pravimo, od stava kojeg zauzmemo prema drugima, prema svijetu oko sebe, a najviše prema sebi. I od toga koliko radimo na sebi, stalno i svaki dan.

Mnogima to i nije bitno u životu, imaju druge ciljeve i mjerila kojima mjere svijet. Ali se ja nadam da nas ima dosta kojima je stalo do toga da možemo stati pred ogledalo i sami sebi reći baš ovo što Zuko kaže – I nisam baš tako loše ispao/la.


 — —