Autorica: Hana Kazazović
Taj dan u Doboju sam dobro zapamtila. 2017. je godina i radim seriju razgovora s ljudima iz 20 gradova u BiH. Žurim na intervju zakazan u bolnici. Ne znam što mi je trebalo da se knapiram s vremenom i da sastanak zakažem tako brzo nakon dolaska autobusa, ne znajući tačno ni gdje se nalazi bolnica ni kako ću do nje.
Mislim da me kod pravljenja rasporeda taj dan zaposjeo optimistični duh pa sam naslagala razgovore s malim razmacima potpuno isključivši mogućnost da se nešto može zakomplikovati. Tako i taj prvi – ja sam izguglala da postoje taksisti na autobuskoj u Doboju i skontala da ću lako, nakon što dođem na stanicu, uzeti taksi i stići gdje treba.
Eventualno kašnjenje autobusa ili malo sporiji vozač? Nije mi palo na pamet niti sam to htjela uvrstiti u plan. Kao da živim u Japanu, a ne u Bosni.
Dođem na stanicu, ugledam red taksi vozila i uđem u prvo.
– Trebam do bolnice, kažem taksisti.
Po rasporedu stižem na vrijeme, sve ide po planu. Dok se vozimo vadim novčanik da mu platim.
Imam tu osobinu da planiram nekoliko koraka unaprijed. Možda ne djelujem kao osoba opterećena kontrolom, ali kad malo bolje razmislim biće da jesam.
I na kasi u prodavnici uvijek pakovanje namirnica doživljavam kao takmičenje s kasirkom. Poraz mi je svaki put kad ona otkuca sve iz korpe, a ja to nisam u istom trenutku smjestila u cekere.
Unervozim se kad je ispred mene neko ko pusti da ona sve otkuca pa onda polako izvadi novčanik i plati i tek na kraju uzme pakovati robu. Poremeti to i mene jer se onda moja roba gura s njegovom i par puta su mi umalo tako uzeli crvenu papriku ili majonezu.
Jedva se suzdržim da ne počnem pakovati kese ljudima ispred mene, samo da bi sve funkcionisalo na moj način. Koji je jedini ispravan način, je li tako?
Uglavnom, vadim novčanik da platim vožnju dok se približavamo bolnici. Dok to radim pitam vozača ima li da mi ostavi broj telefona jer bih ga zvala kad završim pošto trebam na drugi kraj grada. Daje mi vizit karticu i kaže da zovem, doći će.
Izvadim novčanicu od 20 KM. On pogleda i odgovori kako je vožnja 5 KM i kako nema da mi vrati kusur. Dok razmišljam šta uraditi jer nemam vremena da tražim da rasitnim novac, on dodaje:
– Hajde onda kad bude i ta druga vožnja pa ćeš platiti obje odjednom.
– U redu, odgovorim i tu smo već, pred bolnicom. Izlazim i kažem da ćemo se čuti za sat, sat i po najdalje.
Zbunjena sam maksimalno. Doveze me čovjek kojeg prvi put vidim i kojem sam rekla da sam iz Zenice i pusti me bez da sam platila, na povjerenje.
Je li ovo bilo putovanje kroz vrijeme, a ne taksi vožnja?, pitam se. Je li me to dovezao u period u kojem ljudi više vjeruju jedni drugima i ne misle odmah da će te neko prevariti? Ili ja djelujem tako pouzdano i odašiljem tu neku “vjeruj mi” energiju?
Ne znam i neću saznati, makar znam da definitivno nisam osoba koja bi svjesno naškodila drugima.
A taksistu sam nazvala nakon intervjua i čekala ga podugo jer je upao u gužvu. Radije bih poremetila svoj raspored nego njega iznevjerila.
Platila sam obje vožnje, ali ih u sjećanju vodim kao “lekciju o ljudima”. O tome kako na jednostavan način, rizikujući da izgubiš 5 KM, popraviš nekom uvjerenje o ljudima.
Da ne pričam kako mi je taj cijeli dan išao kao da sam stvarno u Japanu u kojem se svi drže dogovora i sve funkcioniše savršeno. Pet intervjua sam odradila kao na traci, a svi su bili na različitim mjestima. Svi ljudi koje sam upoznala fantastični, maksimalno susretljivi i raspoloženi.
Magija od 5 KM, tako to zovem. Kad ti neko dan zakotrlja na pozitivno i ne može biti drugačije. Sigurna sam da me njegova dobra energija vodila kroz dan i to je lekcija koju nosim.
