Autor: Hana Kazazović

Završila sam sa čitanjem knjige „Minimalism – Leaving a Meaningful Life“ i to me inspirisalo da promijenim neke stvari u svom životu. Na neki način su te promjene kod mene počele još prije par godina, korak po korak, spontano i nenametljivo, onako kako sam se valjda i ja mijenjala. Ne kao kad doneseš odluku pa onda sve svoje snage usmjeriš ka tome da je provedeš, nego lagano, kao kad voda stotinama godina mijenja obalu – na prvi pogled se ne vidi ali nakon određenog vremena nazireš promjene.

Radi se o minimalizmu, odnosno o minimalističkom načinu života. I ne, to ne znači živjeti tako da ti sav tvoj svijet stane u kutijicu k’o Japancima :D Radi se o oslobađanju od viškova u životu da bi mogao živjeti ispunjenije sa onim što imaš.

Objasniću. Ali da se vratim na onaj dio o laganom, dugogodišnjem mijenjanju.

Kad sam se spremala za Ameriku (niste valjda mislili da ću to propustiti da spomenem u ovom tekstu :D ) morala sam se spakovati za put od 3 sedmice i za lokaciju na kojoj nisam nikad bila.

Iskustvo u pakovanju – i za lokaciju i za dužinu – 0.

Maksimalna dužina putovanja mi bila 10 dana (a i to prije par godina i na more), a udaljenost par sati vožnje. Znači, na iskustvo se osloniti nisam mogla.

Zato sam krenula logikom – šta su otprilike planirana dešavanja, koliko dana imam x odjevni artikli koje posjedujem. Znala sam da imam neke oficijelne sastanke za koje mi treba neka finija odjevna kombinacija, znala sam da će biti vruće za poludit’ i da mi treba što laganija odjeća i znala sam da ćemo letjeti svako malo i da mi za avion treba nešto udobno.

I tako sam danima pravila u glavi kombinacije, slagala ih po krevetu, popisivala: 5 gradova – 1 haljina x svaki grad po jednom – nije previše a taman da je iznosam i sl.

I spakujem ja svoj kofer u koji sam ugurala sve te svoje kombinacije i spakujem ručni prtljag = ruksak sa 2 odjevne kombinacije za „ako se zagubi taj check-in da se mogu snaći“. Stavim na vagu kofer – u njemu od dozvoljena 23 kg a ja imam 8. Ruksak jedva nagurao na 3 kg od dozvoljenih 8 kg.

I tad me uhvatila panika. Bukvalno.

Kontam – idem na 3 sedmice negdje daleko i dozvolili ljudi da mogu ponijeti ukupno 31 kg i ja imam 11 kg? Jesam li normalna?!

A iskustvo nemam pa da se sad pozovem na njega.

Onda pogledam u ormar ono što je ostalo, a nije ni nešto puno ostalo, pa kako god okrenem mislim „A šta će mi, neću to nositi sigurno, ne nosim ni ovdje“

I tako ja krenem za Ameriku i skontam na aerodromu da je ono što je meni check-in prtljag ostalima onaj ručni i da sam totalno nestandardna.

I provedem te 3 sedmice tamo, oblačeći sve što imam, perući nešto što se moralo oprati – ukratko – nije mi zafalilo ništa. A rekli su mi mnogi da sam bila ok obučena i da im nikako nije jasno kako sam se spakovala u tako malo prostora a da imam sve :D

U povratku sam imala nekih 19 kg ukupno jer sam nakupovala knjiga i par stvari za obući čak i patike.

Sve ovo je u suštini rezultat do kojeg sam nesvjesno stigla oslobađajući se stvari koje mi ne trebaju i koje ne nosim. Veliki uticaj su na mene ostavile ove 3 knjige koje sam pročitala u zadnjih nekoliko godina i primijenila neke stvari iz njih na sebe i svoj odnos prema životu.

  1. The Happiness Project – Gretchen Rubin
  2. The 100 Thing Challenge – Dave Bruno
  3. The Life-Changing Magic of Tidying Up: The Japanese Art of Decluttering and Organizing – Marie Kondo (video preporuku za tu knjigu sam snimila i možete je pogledati ovdje)

Svaka od njih mi je promijenila neki dio u glavi, pokazujući mi koliko je bitno da se ne zatrpam stvarima i da iskoristim maksimum iz onog što imam. I nisam bila ni svjesna koliko je to kod mene uzelo maha, da tako kažem, dok nije došlo do ovog pakovanja i dok rezultate nisam vidjela ispred sebe.

prtljag
Prtljag nas šestoro – lijeva žuta strelica moj ranac (ručni prtljag), desna žuta strelica moj check-in prtljag :D

Sad, nakon čitanja ove knjige koju spomenuh na početku, osjetim dodatnu motivaciju da neke stvari još unaprijedim. Pisaću o tome još ovdje, ako nekog bude zanimalo, u rubrici #minimalizam.

I da, prije nego završim, za one koje zanima šta sam i koliko stvari nosila sa sobom za 3 sedmice, čisto da steknete utisak, plus fotke na kraju kao ilustracija kako je to sve u praksi i izgledalo :D

Obuća: 1 patike (uglavnom za letove i putovanja) + 1 espadrile (za sve ostalo – udobne, meni lijepe i prigodne uz sve) + dodatno patike kupljene u Portlandu (Adidas Superstar) koje sam onda nosila uz sve

Haljine: 2 kom – lagane, crna i cvjetna – prigodne i za sastanke ali i za šetnje i velike vrućine

Hlače: 2 kom – 1 široke crno bijele, idealne za putovanja, ako se i gužvaju ne vidi se; 1 crno bijele isto štimaju uz sve, mogu biti i za sastanke ali i za casual varijantu

Farmerke – 1 kom – kupljene gore na pola puta

Suknja i košulja – najsvečaniji komadi – njih sam nabavila prije polaska jer sam tražila nešto što ću moći kombinovati i za svečanije o ofišl varijante, ali i za svaki dan. Onda sam ugledala suknju DITA i košulju Blair iz kolekcije Cleo by Modamo i skontala da je to ono što zadovoljava sve moje minimalističke prohtjeve. Crna suknja i lavanda bluza su me služile za 10 i to je jedan od najboljih izbora koje sam ja mogla napraviti.

Majice – pamučne – 2 bez rukava, 2 sa kragnom, 2 obične za putovanja + kupljene još 4 pamučne gore + 1 košulja

Hrpa veša, 1 gornji dio trenerke i 1 teksas jakna i šal marama

I to je to. Meni poslužilo i ništa mi nije falilo. Svaku stvar sam obukla nekoliko puta i ništa mi nije dosadilo. Kad bih sad ponovo išla možda bih samo ponijela dodatnu neku haljinu poput ove cvjetne (šareno se ne vidi i kad se pogužva a lagana je) i eventualno dodatno lagane hlače.

usa 2
Cleo by Modamo – suknja DITA i košulja Blair, moj spas za ofišl sastanke
usa 8
Za sastanak na visokom nivou sa sekretarkom države Oregon – Cleo naravno :)
usa 12
“Aaaaaa, tako se radi ona poza – pazi, ugazih u govno” :D

usa 1 usa 3 usa 4 usa 5 usa 6 usa 7 usa 9 usa 10 usa 11 usa 13 usa 14 usa 15 usa 16 usa 17 usa 18 usa 19 usa 20