Autorica: Hana Kazazović
Čitam knjigu u kojoj autorica piše o nedostatku vremena. I lijepo objasni kako kad nam treba neko dodatno vrijeme u životu ne trebamo pitati – kako naći vrijeme da to nešto uradim? Pravo pitanje koje sebi trebamo postaviti jeste – kako sebi stvoriti dodatno vrijeme da nešto uradimo? I sljedeće – čega sam spremna da se odreknem da bih ostvarila taj svoj željeni cilj?
Stala sam nakon ovog pasusa i baš se zamislila. Meni stalno fali nekog vremena i osjetila sam da je možda pravi momenat da se oko ovog zabavim. Zato poslušah njen savjet da prije svega napravim evidenciju onog na šta vrijeme trošim tokom jedne sedmice. Znate ono – zapiši sve što radiš. Da bih to odradila do kraja ja sam instalirala aplikaciju na telefon koja evidentira svaki sekund gdje sam i šta klikam, ali i na računar da pratim to isto.
Ima ta aplikacija na telefonu jednu stvar – opominje te nakon pola sata da ti je isteklo vrijeme za tu konkretnu aktivnost. I možeš reći «hoću još 2 minute» ili «nemoj me podsjećati ponovo». Tako sam jedan dan rekla da me ne podsjeća da sam predugo na Twitteru i nastavila čitati i ćaskati s ljudima. Uveče legnem, pogledam pregled gdje sam i koliko provela vremena i pročitam – 3 sata i 23 minute na Twitteru. Sledila sam se, iskreno. I u sljedećem momentu deaktivirala profil.
Na Twitteru sam više od 10 godina i to mi je omiljena društvena mreža. To je moja kvartovska kafana u koju odem i pričam s ljudima koje volim. Nemam ja tamo problem s lošim sadržajima ili da mi se ne dopada ono što ljudi pišu, zato što pratim one koje želim. Moj problem je što mi je tamo uglavnom toliko zabavno i lijepo da ne primijetim kad mi proleti vrijeme. Kao kad zaglaviš u kafani pa te ne mogu otjerati kući.
Zato sam sebi rekla – hajde probaj ovo na mjesec dana, koliko traje da ti ne obrišu profil prije totalne deaktivacije. Osjećaj mi je kao kad imaš rupu na loncu kroz koji otiče voda i onda je nekako začepiš – s tim što je rupa meni Twitter a pažnja je lonac. Puno sam fokusiranija i imam više vremena da se bavim konkretnim stvarima za sebe od kako «ne idem u kafanu».
A volim ga i volim ljude koje imam samo tamo i ne znam da li je ova odluka konačna ili ću uvesti sebi možda sedmični izlazak. Htjela sam reći samo – ako vam fali vremena, probajte analizirati sebe i skontati gdje ga možete sebi stvoriti, odnosno šta možete ukinuti da biste ga vratili sebi. Posebno ako se radi o vremenu koje vam treba za postizanje nekog cilja. Tad se zapitajte ono iz naslova – čega sam spremna da se odreknem da bih ostvarila svoj cilj?
P.S. Ako nekog zanima knjiga koja je mene inspirisala na ovo, u pitanju je Girl, Wash Your Face: Stop Believing the Lies about Who You Are So You Can Become Who You Were Meant to Be – Rachel Hollis. Napisah na Goodreadsu o njoj sljedeće: Pročitala sam puno knjiga ovakvog tipa i uglavnom tu nema neke nove mudrosti, ali ova je skroz zanimljivo i duhovito i iskreno napisana, tako da mi se baš dopala.
