Loading
zivotna metafora

Morala sam mijenjati svoju životnu metaforu, stara me sputavala

Autor: Hana Kazazović

Juče mi se desila situacija koju bih mogla nazvati i problemom, ali izbjegavam da je tako zovem jer kad nešto označim kao problem, onda sam u belaju. Prosto, kad kažem da imam problem osjećam se kao da mi se na glavu navali onaj najveći oblak iz kojeg se sprema grad, a ne kiša.

A davno sam naučila da u stvari možemo uticati na to kako se osjećamo biranjem riječi koje koristimo, tako da sam ja davno prestala probleme zvati tako, pa ih zovem izazovi. Ili ako su malo veći i ako ne naslućujem kako ih riješiti odmah nego mi treba neko vrijeme da nad njima kukam i plačem, onda ih zovem – sranjcem. Da, baš tako :D

Uglavnom, juče mi se desilo jedno sranjce i imala sam svoj ritual u kojem kukam i plačem i u tom haosu u glavi pomislim kako mi je dosadilo to što u životu stalno nailazim na prepreke i izazove, ali je i normalno jer i u igricama uvijek nailaziš na prepreke i gubiš živote i snagu dok ne naučiš preći neki nivo.

I tu me po glavi opali saznanje da ja već dugo, vjerovatno od kako sam prvi put čula za njih i odigrala jednu, život posmatram kao video igricu. To je moja životna metafora i prosto mi je na neki način normalno da se vraćam unazad ili da stalno pokušavam preskočiti neku provaliju i…

I znate šta je tu problem? Ja u stvari ne volim i ne igram video igrice. Prestala sam mislim na Super Mariu i to zato što me izluđivalo to što stalno upadam u neka sranjca i prosto sam davno nekad sebi rekla da to nije moja priča, nije mi zanimljivo, ne ispunjava me i prestala sam ih igrati. Osim ono jednom kasnije Sims što sam igrala pa završila kod nane koje salijeva stravu na olovo ali o tome ću vam pričati neki drugi put :D

Tako juče pomislih kako je moguće da moja životna metafora meni dodatno pravi opterećenje u životu. Ako ja ne volim igrati igrice i ako ja ne uživam u tome, a sam život koji živim zovem igricom, da li je moguće da svojoj podsvijesti šaljem poruku da – ne uživam u ovom životu i da često odustanem jer prosto nemam snage za traženje prolaza na sljedeći nivo?

Moguće je. Nemam dokaze još uvijek ali osjećam da je tako.

Zato sam jučerašnji dan posvetila tome da nađem svoje nove životne metafore. Neke sa kojima ću se moći identifikovati, neke koje će mi biti motivišuće. I našla sam, tri. Od viška (životnih metafora) glava ne boli.

Prva – Život je bašta

Prvo sam pisala vrt, ali mi je u glavi stalno bila botanička bašta u Zagrebu u kojoj sam jednom boravila i jako mi se dopala i prosto mi je to nekako asocijacija u kojoj se osjećam ugodno. I u tom vrtu imam(o) razne biljke, travu, voćke, plodove – veze, odnose, poslove, ljude – koji uspijevaju i cvjetaju onoliko koliko im se posvetimo i koliko ih njegujemo. Nekad bašti treba orezivanje, nekad plijevljenje korova (loših veza, odnosa, poslova), ali kad se brinemo o njoj pažljivo i sa ljubavlju, ona rađa i cvjeta i lista i imamo šansu da uživamo u njenim plodovima i kiseoniku koji nam stvara.

Kako vam se čini? Meni je ugodno čim je samo zamislim, iako sam nikakav baštovan ali zamislićemo da jesam, a i svakako planiram uzgojiti onu čuvarkuću pa ću i to naučiti valjda :)

Druga – Život je put

I putovanje je njegov cilj, ne neka određena destinacija. I kao svaki put, može biti pravac sa dobrom cestom. Ali isto tako može biti uspona, nizbrdica, rupa na cesti, klanaca i provalija i iznenadnih tunela poput onog kad iz Olova ideš u Vareš. Ali vrlo često fantastična iznenađenja i otkrića budu baš tamo gdje ih ne očekujemo i gdje ih ne bismo vidjeli da nije te ceste koju smo odabrali.

Ova mi je isto jako bliska i već se osjećam bolje kad ono svoje sranjce uporedim baš sa tunelom kod Vareša. Izađe se iz njega a kad izađeš i pogled i priroda su prelijepi, tako da neugoda traje samo dok se voziš naslijepo a ne vidiš ništa :)

I treća – život je kao EKG

Ovo sam davno čula od glumca Ljube Tadića u nekom intervjuu. Uporedio je život sa EKG-om i rekao “Ne smije biti ravna linija. Mora biti uspona i padova, jer kad je ravna linija, onda si mrtav”.

I evo, zapisala sam sve tri u svoja 2 dnevnika i evo prosto poželih da ih podijelim i ovdje jer možda neko prepozna da mu njegova životna metafora stvara opterećenje i poželi promijeniti istu. Na primjer, ako život posmatrate kao bitku ili trku i stalno se takmičite i borite, vjerujem da to može biti iscrpljujuće.


 — — 

3 comments

  1. Prelep tekst. I meni se na trenutke čini da mi je život opterećenje umesto uživanje, a imamo samo taj jedan, trošimo ga kao da ćemo imati još neki. Probudiš se i ne znaš kako je toliko vremena prošlo a šta imaš iza sebe? Ne znaš ni da navedeš.

Leave a Reply

X