Lutrija zvana “kakav će me autobus danas zadesiti”?

Autorica: Hana Kazazović

Ko često koristi javni prevoz u Bosni i Hercegovini zna koliko užitak svakog putovanja zavisi od sreće, jer drugi zakoni poput onih koji bi uredili ovu oblast kod nas očito odavno nisu na snazi.

Kreneš tako na put od Zenice do Sarajeva, dođeš na autobusku stanicu, kupiš kartu i tamo te dočeka savršen autobus. Čist, nov, miriše. Klima radi perfektno, a pored tebe svijetli utičnica za USB punjenje. Gledam i kontam “Evo, konačno smo i mi stigli u 21. vijek”. A onda se sjetim svih nekih ranijih, vrlo skorih vožnji pa pomislih u sebi “A da ja možda ipak kupim Bingo danas? Kad me zapao ovakav autobus, mora da me neka blesava sreća prati pa da to iskoristim”.

Onda par sati kasnije kreneš nazad i na peronu uđeš u autobus, a u stvari ti se čini da si ušao kroz neka vrata koja su te bacila nekih 80 godina unazad. Ili u vrata pakla, jer je unutra temperatura onakva kakvu zamišljaš u paklu.

Klima? Ne radi. Puše ona nešto, ali toplo. Oblio me znoj u roku odmah. Momak iza mene otvori onaj krovni prozor i fino pirka dok nismo krenuli. Kako krenusmo, tako poče puhati i malo je falilo da se proderem “Promaja, zatvaraj, veće su šanse da preživimo vrućinu nego promaju!” Očito se i taj isti momak sjetio da smo u Bosni i veoma osjetljivi na to zlo koje malo koji Bosanac ili Bosanka preživi (ne znam kako je Hercegovci podnose, da budem iskrena), pa je zatvorio prozor i ostadosmo da se kuhamo unutra na laganoj vatri.

Druga muka me tad obuze – prljavština. Ispred mene zalijepljena žvaka nekog putnika, stopila se sa plastikom. Prozor maglovit, ne znam je li prljav ili šta mu je, ali ti ne trebaju zavjese – svjetlo jedva prolazi kroz njega. Doduše, jedva i razaznajem gdje smo pa pratim na satu kad bi otprilike trebali stići.

Sjedišta možda i jesu oprana, ali je meni osjećaj takav da razmišljam kako bi jedino normalno nakon ove vožnje bilo da me muž sačeka ispred vrata u onom odijelu kao oni iz Černobila i nekim sredstvom dezinfikuje, a da odjeću skinem i spalim preventivno ispred vrata.

Snimam video i kačim na Instagram story kukajući o nepravdi po kojoj mi čak moramo platiti za ovakvu vožnju, a realno stanje je takvo da bi nama prevoznik trebao platiti samo da uđemo unutra i napravimo krug po gradu. Onda kontam kako će mi neko napisati “Ma da, i dedo ti se sigurno vozio u klimatiziranom? Šta si se raspekmezila?” Ali ne, umjesto toga dobijam svjedočenja drugih o sličim “ugodnim” vožnjama širom regiona.

Razmišljam kako bi neko trebao obavijestiti te ljude što su po rasporedu posla zaduženi za brigu o javnom prevozu, pa da im kaže da se u tim limenim kutijama voze ljudi. Ok, nemaju možda novca kao oni što imaju automobile pa valjda nismo dovoljno vrijedni da bi se neko brinuo o tome u kakvim uslovima se vozimo, ali opet…

Onda me zatrese, jer amortizeri na ovom autobusu izgleda baš i ne postoje, pa pomislih kako bi kompanija mogla ovakve vožnje reklamirati kao “vožnje za razbijanje kamenja u bubregu” i sklopiti čak saradnju sa nekom medicinskom ustanovom.

Nekako dođe i Zenica i uparkirasmo se na stanicu. Izlazim mokra k’o čep, napolju vruće ali meni hladno, smrzoh se onako oznojena. Kontam kako ću na kraju dobiti upalu pluća na plus 25 i kako nikom neću moći objasniti kako je uzrok tome to što sam se oznojila u vožnji. Dok sam odlazila od stanice ugledam kombi na kojem piše “Zenica – Zagreb” i pomislih “Jbt, ja sam dobro prošla, zamisli klackati se u kombiju na onim malim sjedištima do Zagreba!”

Zaključak – sjedi gdje si ako nemaš auto.
Pouka – ne raduj se previše ako te nekad zapadne vožnja dobrim autobusom. Nadokadiće ti se to sve kasnije.

P.S. Ovaj tekst nije usmjeren ni prema jednoj kompaniji, jer realno mislim i da ne postoji nijedna koja 100% zadovoljava standarde 21. vijeka. Meni je želja da imamo dobar javni prevoz, a to osim autobusa i dobre povezanosti između gradova podrazumijeva i normalne autobuske stanice, jer je to najjeftinija varijanta putovanja. Znam da smo daleko od toga, posebno sa ovim egzodusom vozača koji odoše na bolje (i treba da idu jer dobar vozač vrijedi bar pola ugođaja u vožnji). Međutim, vi iz ministarstava i svih ostalih ustanova koji trebate urediti ove oblasti – stvarno je vrijeme da malo počnete raditi svoj posao. Ono – baš, baš raditi a ne samo dolaziti na posao.

Kako vam mogu pomoći?:




Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

X