Autor: Hana Kazazović

Postoji jedan problem kod ljudi koji čitaju puno knjiga. Umjesto da se broj onih koje žele ili imaju u planu pročitati smanjuje, jer rekoh – čitamo puno, on se u stvari povećava. Čini mi se da što više čitam, sve više raste i onaj spisak želja, da ne kažem planova, odnosno naslaganih knjiga na policama ili pored kreveta.

Međutim, svako od nas ima onaj jedan spisak koji nosi u glavi – spisak najvećih želja, tačnije knjiga zbog kojih će sve druge ostaviti po strani i baš nekoj od tih dati prioritet.

Takav je kod mene bio slučaj sa knjigom “Kako vojnik popravlja gramofon” Saše Stanišića. Mislim da je objavljena prije 10 godina a bar 3-4 su prošle od kako sam ja negdje pročitala osvrt na nju i stavila je na tu moju prioritetnu listu. I nikako se nismo uspijevale pronaći i povezati, sve dok se neki dan nisam učlanila u gradsku biblioteku. Pored svih ovih knjiga koje imam, kupujem i dobijam – poželjela sam ponovo pročitati neke stare lektire, čisto da vidim kako mi “zvuče” koju deceniju kasnije i kad nisu obavezne. I prilikom moje druge posjete biblioteci na onoj prvoj polici na kojoj se nalaze knjige koje ljudi valjda češće čitaju ili ih je neko tek vratio, stajala je ova Sašina knjiga. Bukvalno me zovnula da se konačno upoznamo. I evo, nakon par dana druženja sa njom mogu samo da kažem kako je Saša dobio jednog vjernog fana koji će se potruditi da iščita sve ono što je napisao i što će napisati.

Knjiga “Kako vojnik popravlja gramofon” je priča jednog dječaka, kasnije momka, o ratu na našim prostorima. Pisana je iz perspektive zanimljivog i pametnog, a prije svega radoznalog dječaka Aleksandra. On živi u Višegradu u šarolikoj porodici, u zgradi okružen različitim komšijama i voli Drinu i pecanje.

Sašin stil pisanja veoma vjerno dočarava sve dileme dječaka koje mu se vrzmaju po glavi, sve one nedoumice koje je sigurno imalo svako dijete u tom periodu. Znam da ja jesam i moguće da se i zbog tog ličnog iskustva vrlo lako stavljam u ulogu malog Aleksandra koji je zbunjen, ali koji istovremeno zna da se dešavaju ružne stvari. Kroz različite priče i opisujući različite događaje Saša priča o besmislu rata i oslikava sve one nelogičnosti, da ne kažem debilizme, koje je rat uzrokovao. Piše zanimljivo, često koristi humor i tu dječju naivnost i ima sposobnost da koristeći samo jedno poređenje oslika scenu tako da je vidite ispred sebe. Ono za šta ruskim piscima često trebaju dvije stranice opisa on uspije jednim poređenjem i ja sam bukvalno znala zastati kod takvih rečenica i viknuti “Jbt, kako je ovo dobro rečeno!”

Aleksandar sa porodicom iz Višegrada odlazi u Njemačku i dio knjige se odnosi na njegov život tamo, posebno kad opisuje prvi poslijeratni dolazak u Višegrad i susrete sa ljudima koje je poznavao, ali i nedostatak onih komšija koji su nekad bili tu a sad ih nema.

Dio knjige je pretpostavljam autobiografski jer je i sam Saša u ratu sa porodicom otišao u Njemačku i tamo ostao i živi i danas. Završio je njemački jezik i specifičnost njegovog pisanja je da piše na njemačkom, tako da je ova knjiga u stvari prevod. Vrlo dobar prevod, moram priznati.

Naravno da sam guglala da li je davao neke intervjue i jeste. Jedan mi se jako dopao i ostaviću vam link i na njega, da ga i vi upoznate. A sve mi se čini da ću ja, osim što ću potražiti i ovu njegovu drugu knjigu, ovu nabaviti da imam za sebe, jer mislim da je ovo knjiga kojoj ću poželjeti da se vratim.

Uglavnom, moja najiskrenija preporuka za čitanje ove knjige. I nemojte da vas odbije to što priča o ratu. Rat je u ovoj knjzi sporedna uloga i smješten je baš tamo gdje mu je i mjesto.

Ovo je link na intervju koji preporučujem – http://www.dw.com/hr/saša-stanišić-pisac-koji-želi-pomoći-bih/a-17509802

A u nastavku su  biografija (korice knjige), te sadržaji, čisto da vidite kako on predivno sklapa rečenice <3