bio sam samo broj

“Bio sam samo broj”, Roberto Rikardi: Ovakve knjige čitam da se podsjetim koliko život može biti čudo

Autor: Hana Kazazović

Kako da vam napišem osvrt na knjigu za koju sam prije samog čitanja znala da će mi izvrnuti dušu naopako i želudac vezati u čvor? Kako da vam objasnim moju svjesnu odluku da vrlo često uzimam baš takve teme, čak i kad znam uglavnom sve, bilo iz škole još ili iz života?

Mogu to u stvari objasniti na dva načina. 

Prvi je da ja stvarno više od svega cijenim lična iskustva i lične priče, bez obzira o čemu se radi. Volim ih čitati kad su u pitanju uspjesi i bilo šta lijepo, jer iz takvih ukradem mrvu inspiracije i za sebe. Ali ih isto tako volim čitati i kad su u pitanju patnje i muke bilo koje vrste, jer iz njih možemo naučiti koliko je čovjek neobično i misteriozno biće. 

Priču Alberta Seda je ispričao Roberto Rikardi. Alberto je bio dječak, momčić od nekih 15-16 godina kad je 1944. godine iz Rima odveden u logor, zajedno sa porodicom – majkom i 3 sestre. Bio je u Aušvicu, Birkenau, pa zatim Dori u Njemačkoj. I uspio preživjeti i vratiti se kući. O tom njegovom putu je ova knjiga.

Jevreji i Holokaust. Drugi svjetski rat. U školu sam najvećim dijelom išla u onom sistemu kad smo o tome učili puno i detaljno. Pogledala sam puno filmova i pročitala dosta knjiga o svemu i mislila da sve znam i da mi “Bio sam samo broj” neće biti neko posebno iskustvo.

Ali jeste. Jednako teško kao i sve priče do sada koje sam o Holokaustu čula, a opet na neki način drugačije jer su Alberto i Rikardo uspjeli da sve ispričaju toplo i da uz sve strahote koje je Alberto doživio u knjizi ponude nadu.

Ne znam kako im je uspjelo da se tokom i nakon čitanja knjige ne osjećam zgroženo i da ne pomislim kako je čovjek grozan i čovječanstvo promašaj. Ali vjerujem da je to zbog toga što je Alberto u svim tim nevoljama i zlim vremenima sretao i prepoznavao ljude koji su bili dobri, ljude koji su rizikovali svoje živote da bi pomogli njemu ili nekome drugom. I kad god bi spomenuo bilo koga od njih isticao je koliko je zahvalan na tome i spominjao ih još mnogo puta i sigurno je da je upravo ta doza ljudske dobrote koja provejava stalno u ovoj knjizi upravo ono što ti na kraju poruči da sve može biti i drugačije i da nigdje i ništa nije samo crno ili samo bijelo.

Da se vratim na drugi razlog zbog kojeg često posegnem za teškim temama. Njima ja stalno sebe podsjećam na to koliko je život misterija i koliko je nepredvidiv. Kad god čitam o teškim, groznim iskustvima ljudi, ja ih u stvari posmatram kao lekcije. 

O tome koliko je malo toga u životu vrijedno brige i sikiranja. 

O tome kako je sekunda dovoljna da nam se život promijeni iz temelja.

O tome kako su ljubav i dobrota u stvari najvrjednija valuta uvijek, u svim vremenima i u svim okolnostima.

O tome kako se moramo brinuti za sebe, stalno. 

O tome kako uglavnom nemamo uticaj na puno toga što nam se dešava i kako trebamo raditi najbolje što možemo i prihvatati sve ono što se dešava, bez žderanja vlastitih živaca, jer to u suštini nije pomoglo nikom, nigdje.

Čitanje tuđih teških iskustava meni uvijek pomogne da osjetim zahvalnost za sve dobre stvari koje imam u životu. I za to što nisam doživjela neka takva iskustva.

Znate one situacije kad se ljudima desi nešto baš gadno, neko ružno iskustvo, bolest ili bilo šta što ih natjera da postanu svjesni prolaznosti života, pa onda oni promijene sebe i prestanu da se brinu za 90% stvari u životu? Znate sigurno takve primjere. 

E pa, ovakve priče meni služe umjesto toga. Ja ne želim i ne trebam svoje lično grozno iskustvo da bih počela voditi računa o sebi i uživati u ovom što imam sad i ovdje. Meni je dovoljno da s vremena na vrijeme pročitam Albertovu priču ili priču nekog ko je na primjer pobijedio tešku bolest i da učim iz njihovih iskustava. 

Zato bih ovu knjigu preporučila svima koji misle da imaju težak život. Jer, Alberto puno piše i o tome kako je živio kasnije, nakon povratka. Meni je melem za dušu bilo čitati o njegovoj velikoj porodici, djeci i unucima, o ljubavi koju je pronašao, o svemu onom lijepom što je doživio. 

A možda je najbolju poentu knjige, ili života uopšte, napisao Roberto u svom pismu Albertu na kraju. Prepisaću taj dio ovdje jer je u njemu sažeto pitanje na koje bi svako za sebe trebao razmisliti i odgovoriti:

“Na kojoj strani bih se našao ja tokom Holokausta? Jesam li siguran da ne bih bio na strani krvnika ili među mnogima koji su bili na sve ravnodušni? Koliko bi moja mala savjest uspjela da odoli dražima moći, najjačim pritiscima, strahu da ću izgubiti sve i da ću završiti na vozu koji odlazi u ništavilo?

Teško je dati pravi odgovor bez takvih okolnosti. Ali možemo pokušati da razumijemo, polazeći od jednog razmišljanja. Mnogi pripadnici nacizma nisu ušli u sve to zbog mržnje prema Jevrejima, nego zbog ciljeva kao što su karijera, bogatstvo, prestiž.

Dakle, nemamo potrebu da otkrivamo šta bismo uradili u tim danima na njihovom mjestu. Dovoljno da se zapitamo: “Kako živim ja, sad i ovdje? Do kojeg nivoa sam spreman da se spustim kako bih iz nekih situacija izvukao ličnu korist?”

Sagledavanje Katastrofe na taj način će biti malo jednostavnije.”

 Knjigu je objavila (ružna mi je riječ izdala jer me asocira na izdaju a ne na izdavaštvo :D ) izdavačka kuća Imprimatur. Možete je naručiti i online ovdje.


SaveSave

SaveSave

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

X