Želju da pročitam knjigu “Duhovi iz Palmotićeve 37” sam dobila nakon čitanja teksta Šta to zove sa dna flaše koja nema dno? – Konkurs za blogere – „Flaša nema dno“ na tetka.rs. I zahvaljujući svemogućem internetu, odnosno ljudima koje sam putem njega upoznala, knjiga je iz Bora stigla do mene.

Pročitala sam je skoro u dahu, onako kako uvijek čitam knjige koje govore o ličnim i teškim iskustvima u kojima ljudi pobijede sebe. Prva takva koju sam čitala se zvala “Tragom suza” i radilo se o ispovijesti bivšeg ovisnika o heroinu, a ova je ispovijest bivšeg alkoholičara.

Knjiga “Duhovi iz Palmotićeve” nije teška za čitanje. Očekivala sam da će biti teža, jer alkoholizam lično doživljavam kao tešku ovisnost odnosno bolest. Ali, Zoran je napisao tako da vas knjiga, dok je čitate, tjera na razmišljanje. Posebno ako, kao ja, znate nekoga ko ima isti problem. A lično mislim da nema puno osoba na ovom svijetu koji ne znaju bar jednu osobu koja ima problem sa alkoholom.

Liječenje u ustanovi se vrši na neki specifičan način. Tu su zatvoreni oni koji se liječe od alkohola, droge ili kocke i kroz neki neobičan program polaganja lekcija idu ka svom novom početku. Najvažnija poenta knjige jeste upravo ono što mi je Zoran rekao, a to je da se tu liječe ljudi koji nisu ludaci niti budale, nego osobe koje su na mnogo načina često pametnije od drugih koji se ne nalaze tu. To su osobe koje su sebi priznale da imaju problem i koje imaju dovoljno motiva i želje da se uhvate u koštac sa njim i pobijede ga.

Zajedničko za sve njih je još nešto – svi imaju najčešće neku osobu zbog koje su krenuli na liječenje – nekoga kome je jako stalo do njih i ko je njima jako važan u životu. Toliko da se suoče sa svojim problemom i pokušaju. A to je puno više od onog što je svako od nas često spreman učiniti u životu, čak i kad se radi o manjim stvarima i problemima.

Alkoholizam je veoma raširena bolest. Ne mogu sad da nađem statistike ali znam da sam lično bila šokirana kada sam ih vidjela. A i ne trebaju mi nešto posebno kada sama mogu da se okrenem oko sebe i nabrojim nekoliko slučajeva koji se sa tim problemom “bore” godinama. “Bore” je pod navodnicima zbog toga što u stvari nikad nisu ni pokušali nešto učiniti po tom pitanju i godinama čitave porodice žive na način da vjerovatno i ne znaju kako je to kad na primjer otac ne pije i kada ne moraš strahovati zbog njegovog kasnog povratka kući.

U svakom slučaju vjerujem da će i Zoranova knjiga pomoći bar nekome da ovaj problem sagleda iz nekog drugog ugla i da u sebi nađe snagu da se uhvati u koštac sa njim. Jer, upravo tome služe ovakve knjige – da nadahnu i inspirišu, da pokažu da se može. I zato bih voljela da je pročita što više ljudi, posebno onih koji imaju u svom okruženju nekog alkoholičara. Odnosno, najbolje bi bilo da je pročitaju oni koji imaju problem sa alkoholom.

Hvala Zoranu. Citiraću Mahlat pa reći na kraju – Danas sam bogatija za priču nekoga ko je uspeo da se izbori sa svojim duhovima i ko je imao dovoljno hrabrosti da prizna sebi da je alkoholičar a onda i drugima. Hrabro. I preporučila bih ovu knjigu svima koje volim

Autor: Hana Kazazović