Autorica: Hana Kazazović, Fotografije: Peđa Kazazović
Ne znam koliko tačno ima godina od tada, možda čak i deset, ali dobro pamtim da sam jednom na putu prema jugu zaspala u autu i probudila se netom prije mosta u Konjicu. Pogledam kroz prozor i na mostu ugledam saksije sa cvijećem.
“Wow, pa vidi ti ovog gradića, ovdje su sigurno pitomi ljudi kad njima opstaju saksije i cvijeće ovako na dohvat ruke!”, izgovorih onako iza sna.
Tako je meni godinama Konjic u glavi bio zabilježen kao gradić pitomih ljudi, a da zvanično nisam nikog iz njega ni upoznala. Ali mi je baš zbog toga dugo bio na listi želja, da dođem i da se upoznamo.
I bila sam nedavno, pa ću vam ispričati šta sam sve ja vidjela, a šta sve još osim toga možete i trebate vidjeti i probati :)
Stara Ćuprija u Konjicu
Neki kažu da je ljepša od one u Mostaru. Ja ću reći da o ukusima ne treba raspravljati, ali da je svaki stari most lijep na svoj način.
Ovaj u Konjicu je specifičan po tome što je takođe izgrađen – obnovljen nedavno, u periodu od 2006. do 2009. godine. Odnosno, originalno je izgrađen 1682. godine i smatra se mjestom gdje se Bosna spaja sa Hercegovinom. I srušen je 3. marta 1945. godine, na dan oslobođenja Konjica. Srušili ga Nijemci.
I eto, Konjičani su dočekali da se obnovi i da zasjedne na svoju poziciju na Neretvi. Kao dragulj, ili tačka na I, ako je to stvarno poveznica između Bosne i Hercegovine.
Ja samo mogu reći da je prelijep i da mi je drago da su ga ponovo izgradili.
Zavičajni muzej u Konjicu
Meni se nekako podrazumijeva da u svakom gradu odem u muzej, ako ga imaju. U Konjicu je to Zavičajni muzej, smješten u predivnoj kući u čaršiji, u blizini mosta.
U njemu imate priliku upoznati istoriju i prirodnu baštinu Konjica. U muzeju osim stalne postavke rade stalno i tematske izložbe, tako da uvijek ima nešto za vidjeti.
Ono što mi se takođe posebno sviđa uvijek i svuda su te stare čaršije. Konjička je lijepa i lijepo se uklapa u cjelinu sa mostom.
Titov bunker – D-O ARC
Od kako su se u javnosti pojavile prve informacije o mogućnosti posjete “Titovom bunkeru”, ja imam plan i želju da ga posjetim. Potrajalo je to, kao i sve kod mene izgleda :D ali evo, konačno sam i tamo stigla. I moram priznati da mi dugo nešto nije izazvalo toliko pomješanih osjećanja kao posjeta ovom bunkeru.
Ne znam koliko znate o njemu, ali ovaj objekat je građen u tajnosti 26 godina, od 1953. do 1979. Kad kažem u tajnosti onda to bukvalno znači da ni u Konjicu nisu znali da se on gradi i saznalo se tek nekad početkom ovog rata da postoji.
Jesmo, utušili smo voditeljicu grupe sa pitanjima “Kako je moguće da se nije znalo, kako nisu vidjeli, gdje su istresali sve ono što je iskopano u planini Zlatar (u Neretvu), kako, kako, kako….?”
Milion pitanja, meni u glavi bar.
Bunker je koštao 4,6 milijardi dolara, u to vrijeme. Nikad nije iskorišten, srećom. Danas se koristi samo kao turistička atrakcija pošto realno, one atomske bombe od kojih bi on mogao nekoga zaštititi su danas kao petarde u poređenju sa bombama kakve se danas prave.
Bunker je bio namijenjen za 350 najvažnijih ljudi u Jugoslaviji, da budu sklonjeni na sigurno 6 mjeseci.
Razmišljam o tome… ko su tih 350 najvažnijih? Ko je i kako birao najvažnije? I zašto su svi ostali, nas recimo dvadeset i kusur miliona po nečem manje važni?
Razmišljala sam i o tome… a šta nakon 6 mjeseci? Na primjer, bace atomsku bombu, sve okolo krepa i nestane, a njih 350 sjedi u bunkeru i živi 6 mjeseci i šta onda? Šta taj prvi dan u sedmom mjesecu, matere vam? Je li iko mislio o tome?
I je li tih 4,6 milijardi možda moglo da se nekako pametnije iskoristi, a ne da se ulupa u planinu?
Inače, to je treća najveća investicija u Jugoslaviji. Prije nje su aerodrom u Bihaću i luka Lora u Splitu.
Hodajući po onom bunkeru, u glavi su mi se vrtile 2 stvari.
Prva je da sam nakon sat vremena jedva čekala da izađem vani i nešto kontam, dobro je da nikako ne bih mogla biti u onih 350 jer bih bila potpuno promašena investicija. Nakon sat bih kmečala da idem vani i krepam k’o čovjek od atomske bombe a ne da se utušim dole od vještačkog zraka.
A druga je ta neka muka koja me uhvatila kad sam shvatila u šta je potrošeno toliko para. Ovo je samo jedan primjer, eto.
Za posjete bunkeru je veliko interesovanje i to iz cijelog svijeta. Posjete su svaki dan u suštini i sad već traju cijelu godinu. Posjeta se najavi ranije (imena se dostave agenciji) i košta 20 KM za jednu osobu. Mi smo išli sa agencijom Visit Konjic.
Rodna kuća Zuke Džumhura
Još jedna od stvari koju svakako vrijedi vidjeti ako dođete u Konjic. Za ovu posjetu se morate obratiti u Zavičajni muzej, pa vas onda oni odvedu do nje (par minuta je udaljena). Iako je Zuko kratko živio u Konjicu i sa 2 godine je već odselio sa porodicom za Beograd, zbog očevog posla, kuću je poklonio gradu i muzeju. U njoj možete vidjeti nešto od originalnog rezbarenog namještaja starog bar 100 godina, njegove poznate đubretarce i puno njegovih karikatura.
Raduje me da je ova kuća čest izbor za posjete škola, bar tako nam rekoše. Mi smo uživali.
Šta još trebate posjetiti – uraditi u Konjicu
Muzej drvorezbarstva
Drvorezbarstvo u Konjicu je stavljeno i na listu UNESCO-a. Vrijedi posjetiti muzej, a neke od primjeraka drvorezbarstva možete vidjeti u kući Zuke Džumhura takođe. Više informacija ima i na http://www.drvorezbarstvo.com/
Boračko i Jablaničko jezero
Ako ugrabite vremena svakako posjetite ova jezera. Najbolje ljeti, radi kupanja :)
Rafting na Neretvi
I ne samo rafting, nego bilo šta od ostalih aktivnih zanimacija – planinarenje, bicikliranje, kanuing, kanjoing i sl.
Moram priznati da nisam nikad bila na raftingu i to samo zato što sam kukavica. Imam želju i ako se kad dovoljno ohrabrim pisaću vam o tom iskustvu.
A do tad vi što se ne bojite ubilježite ovu aktivnost jer kažu da je iskustvo za pamćenje i ko voli prirodu uživaće maksimalno :)
U svakom slučaju, Konjic je pravi mali dragulj od grada koji svakako treba posjetiti i u njemu uživati. Konjičani su već prepoznali turističke potencijale svog grada i vjerujem da će ih svakim danom koristiti sve više.
— 
— 
