Miroslav Šimšić – volio bih ostati ovdje i naći svoj put, baviti se nečim što me ispunjava i biti sretan

Autorica: Hana Kazazović

Razgovor sa Miroslavom možete poslušati u audio formi, a možete ga i pročitati u nastavku :)

Miroslav Šimšić ima 31 godinu i diplomirani je novinar. Rođen je i živi u Višegradu. Novinarstvom se bavi nekih 6-7 godina, a pored novinarstva tu su i drugi poslovi, te ljubavi i hobiji poput planinarenja i ribolova. 

Miroslav Šimšić:

Prilično je razumljivo s obzirom da sam rođen nekih 50-ak metara od Drine, tu sam i odrastao i svi su mi se u porodici bavili ribolovom tako da nije bilo šanse da se i ja ne bavim tim. 

Duže vrijeme sam se bavio i muzikom, svirao sam klasičnu harmoniku nekih 10-ak godina. Nažalost, zbog studija sam zapostavio tu jednu od svojih ljubavi, tako ću je nazvati. Ponekad, ali rijetko u zadnje vrijeme da uzmem i odsviram nešto za sebe. Malo mi je žao zbog toga ali neke druge obaveze su me u suštini odvele od toga. 

Otkud novinarstvo?

Novinarstvo je došlo nekako neposredno. Dvije godine sam studirao engleski jezik da bih to napustio na drugoj godini. Poslije toga sam odmah upisao novinarstvo na kojem sam i diplomirao. 

A novinarstvo je svakako došlo kao jedno veliko osvježenje i u mom životu i u mojim interesovanjima. 

Jesi radio negdje kao novinar?

Radio sam 7-8 mjeseci u Bijeljini u nedjeljnom magazinu koji se zvao “Istina”. Taj magazin je ugašen prije 2-3 godine. Bila je to jedna sasvim korektna priča, međutim finansijski razlozi su bili glavni uzrok zbog kojeg je magazin prestao sa radom. To je ujedno bio i zaključak čitavog uredništva magazina da će se štampani mediji teško izboriti sa dolaskom elektronskih medija. A ujedno je to prije par godina bila i moja tema diplomskog rada. 

Kakvim novinarstvom bi volio ti da se baviš u budućnosti?

Novinarstvo ne bih shvatio kao neku obavezu, kao brojni novinari sa kojima sam imao priliku da razgovaram o toj temi. Iako je vrlo dinamično kao zanimanje, jako je zanimljivo i opširno je – bukvalno te novinarstvo uvodi u sve sfere društvenih tokova, novinarstvo je pri tom i jako stresan posao, pogotovo u današnjem dobu. Uglavnom i pored svih tih vrlina i mana to jeste profesija koja me stvarno privlači i kojoj bih se želio posvetiti ostatak svog života. Malo je teško govoriti šta će biti sutra, ali to su neki moji planovi za dalje. 

Da možeš birati šta bi ti volio da radiš?

Frilensing je ono što me privlači. Jedna od mojih ideja vezana za, ne mogu sad reći uzore ali postoji nekoliko novinara odnosno ljudi koji me motivišu na neki način. Jedan od njih je Jovan Memedović. Njega bih uvijek naveo kao primjer, sa svojom čuvenom emisijom “Sasvim prirodno”. On je mene kupio za vrijeme “Svijet lova i ribolova”, tu nema priče. Imao sam priliku više puta, ne mogu reći da ga upoznam, ali da se sretnemo i da se družimo i on je jedna sjajna osoba, sjajan lik, sjajan novinar. 

I to je recimo otprilike neki posao koji bih volio raditi. Sad, da li će to biti priče i teme kojima se on bavi – ne mora da znači. Svakako bih volio uraditi mnoge priče, obići mnoge zemlje, prije svega obići svoju zemlju i zemlje u regionu koje su može se reći prilično zapostavljene, bar kod domaćih turista. Uopšte interesovanje domaće javnosti je malo s obzirom na ono što nude te zemlje sa svojim prirodnim bogatstvima prevashodno i sa svojim kulturno istorijskim znamenjem. 

Spomenuo si još planinarenje. To je čisto rekreativno?

Da, planinarenje je čisto rekreativno. Ovu sam godinu prilično zapostavio zbog drugih obaveza ali svakako bih svima mogao preporučiti da obiđu svoje mjesto, da obiđu Bosnu i Hercegovinu uzduž i poprijeko – od Prenja, od Maglića, od Čvrsnice, od Bune, Une, Sane i svih rijeka, Krivaje kod Zavidovića, olovskih rijeka… Stvarno fantastičnih mjesta ima koja su toliko neistražena a koja su malo je reći fenomenalna. 

Još uvijek si u Bosni i Hercegovini. Jesi razmišljao o tome da odeš negdje drugo da živiš?

Da, svaki dan razmišljam, svaki dan se lomim. Nalazim dobre strane zašto ostati, nalazim prednosti i zašto otići. U godinama sam kada iskreno mislim da nemam puno vremena da biram. A s druge strane mislim da ne treba ni žuriti u odlukama dok sam čovjek ne bude siguran u ono što želi. E sad, već sam rekao da je sve rizik, pogotovo u zemlji u kojoj živimo je sve rizik i od danas do sutra, tako da…

Iskreno, volio bih ostati ovdje i naći svoj put, to jest baviti se nečim što me zanima i što me ispunjava i biti sretan. Prije svega biti sretan. Jer mislim da ljudi, kada govore o svojim željama, najviše govore o svom ekonomskom statusu i o pitanjima svog opstanka i egzistencije, a ja mislim da je najpotrebnije u ovom trenutku biti sretan.

Možeš li mi reći šta je za tebe uspjeh?

Za mene je uspjeh porodica – porodica u kojoj sam odrastao i porodica koju želim da ostvarim. Biti roditelj jednoga dana, naravno. I uspjeti svojoj djeci usaditi najbolje vrijednosti. Kada pričamo o sreći za mene je to i sreća i uspjeh. Naravno, uz to idu i sva neka mala zadovoljstva, dnevna zadovoljstva koja će ti uljepšati život. Uživati u malim stvarima, istinski, i posvetiti što više vremena sebi i svojoj porodici. 

Šta misliš gdje ljudi najviše griješe danas?

Mislim da ljudi najviše griješe jer su u strahu i jer se plaše rizikovati ponekad i upravo je to razlog njihove nesigurnosti. Egzistencija jeste bitna i opet to pominjem, s obzirom da smo svjesni gdje živimo i u kakvoj zemlji živimo i kakva nas situacija okružuje i da nas konstantno truju, plaše, ratovima, ne znam ni ja čime sve. Mislim da je prevashodno najbitnije da čovjek pobijedi sebe u datom momentu i biti siguran koliko toliko šta on želi uraditi – šta želi od svog života i kako želi da se ostvari. E sad čime će se čovjek baviti i kako će zarađivati za sebe i za svoju porodicu, kad će doći to, hoće li imati više ili manje, hoće li neke svoje ciljeve ostvariti danas, sutra, za pet ili za deset godina, možda nikad. Ali mislim da ne treba gubiti nijedan jedini dan. 

Mladi žele brzo da sazru, žele brzo da se ostvare, a opet u svom tom htijenju i želji ne znaju šta hoće, nisu sigurni. Današnje vrijeme je takvo, imao sam priliku da vidim i da to gledam svaki dan da mnogi ljudi koji su školovani za neko zanimanje se ne bave tim zanimanjem i prinuđeni su raditi više poslova. Ja to gledam kao na nešto što će biti naša svakodnevnica – svakodnevnica budućih generacija. Jedno zanimanje možda neće biti dovoljno, što se pokazuje, ali šta sad – čovjek je tu da radi i da se razvija. 

 — —