Koliko puta ste čuli u životu “Nikad u životu nije otišao kod doktora a umro”?

Ja mnogo puta, posebno u posljednje vrijeme. Najčešće kad umre neko iznenada. Zaboli ga nešto, ode kod doktora i dok mu ustanove šta je već ga nema.

Obično se oko toga napravi čitava teorija zavjere, priča se o tome kako je život čudan i prisjeća kako je to nekada bilo drugačije. I sama sam bila takva dok mi jednom djever i njegova žena, oboje doktori, ne rekoše “Zato je i umro jer nije nikada otišao doktoru! Da je išao redovno ili ranije otkrilo bi se da je bolestan i vjerovatno bi imao veće šanse da se izliječi!”

E tad sam imala onaj blago teleći pogled koji uvijek imam kad me suoče sa najbanalnijom istinom koje sam i sama mogla biti svjesna, samo da sam se potrudila misliti o tome.

Tih njihovih riječi sam se sjetila kada sam prije dvije godine krenula na tuširanje i na svojoj desnoj dojci ugledala izraslinu veličine jajeta tamno crvene boje koja ujutro nije bila tu prisutna. Pomislih kako se upravo dešava ono o čemu pišu po magazinima – karcinom dojke je u porastu, blizu sam rizične skupine (prešla tridesetu) a uporno ignorišem pozive na preventivne preglede. Čak sam i onaj famozni samopregled odgađala sama sebi, kao da se radi o ne znam kako komplikovanom zahvatu.

Stojim i gledam u tu svoju izraslinu i mislim kako mi je vjerovatno ostalo još par sati života. Kažu uvijek da žene napipaju neku malu kvržicu pa nakon pregleda ustanovljavaju o čemu se radi. Ključna riječ “napipaju” mi je zvonila u glavi – ova moja izraslina se mogla golim okom vidjeti iz aviona. Zato pomislih kako je kod mene u tih nekoliko sati koliko sam bila na poslu nastupila neka metastaza koja mi ne ostavlja puno vremena.

Ipak izjurih iz kupatila i mužu ispričah (ako se to panično jecanje moglo nazvati tako) šta mi se desilo. Petak poslijepodne, šanse da se inače ode regularno doktoru minimalne pa se u toj panici sjetismo da prekoputa zgrade, na 5 metara od nas, njegova prijateljica iz djetinjstva ima privatnu ultrazvučnu ordinaciju. On odmah ode kod nje i nakon što joj je ispričao u kakvom smo belaju zakaže me za pola sata na pregled.

Tada sam prvi put otišla na pregled dojki. Vjerovatno vam ne trebam pisati o tome koliko je bilo teško čekati tih pola sata i koliko sam strahovala od njenih riječi nakon što je pregled počeo. Srećom je to znala pa mi je odmah rekla da nije ništa strašno u pitanju i da je moja “izraslina” u stvari upaljena cista u dojci kojih inače imam bezbroj. Ispostavilo se da imam nekakve policistične dojke koje su same od sebe pune malih cista od kojih je ta jedna pobudalila zbog stresa koji sam u tom periodu preživljavala.

Pregled je bio totalno bezbolan, radilo se o ultrazvuku za kojeg mi je rekla da je inače za moj tip dojki bolji od mamografa (zbog tih cista). Pitala sam je za samopregled i ispostavilo se da u mom slučaju to nije dobra varijanta jer ja uvijek mogu napipati bar 10-ak nekih kvržica koje me mogu prepasti a nisu ništa drugo nego ciste. Zato mi je preporučila da bar svakih godinu dana idem na pregled i budem pod kontrolom da se ne bi nešto iskomplikovalo.

Tu cistu koja me natjerala da odem na pregled smo izliječili jednom turom antibiotika i oblogama. Nikad se više nije javila i srećom, nikad se nijedna druga nije javljala. Valjda znaju da ih redovno obilazimo doktorica i ja.

Od tada idem redovno. Bila sam i prošle godine, a evo spremam se i ove. Nekako se baš taj moj termin poklopio sa mjesecom borbe protiv raka dojke. U svom okruženju znam bar 5-6 osoba koje su bolovale od ove opake bolesti. Neke od njih nisu više među živima. Nisu na vrijeme otkrile svoje probleme.

Rak dojke je izlječiv u 90% slučajeva ukoliko se otkrije na vrijeme. Ja u svakom slučaju sebi neću dozvoliti da budem jedna od onih za koju će reći “Nikad kod doktora nije bila a umrla!” Bar ne od raka dojke. Mada nažalost moram priznati da mi ta disciplina fali kod ostalih vrsta pregleda.

Moje dojke su OK. A tvoje?

P.S. Post je napisan u sklopu blogerske akcije koju su pokrenule Mahlat, Ivana i Miloje sa ciljem da okupi žene u borbi protiv ove bolesti. Akciju možete pratiti na Facebook strani Moje dojke su OK ili na Twitteru prateći hashtag #mojedojkesuOK. Mojim učešćem (a nisam jedina iz BiH, vidjećete) je ova lijepa akcija dobila i regionalni karakter ;)