Posjeta muzeju bluza, večera u divnoj američkoj porodici – 10. dan Amerika

Autor: Hana Kazazović

Žao mi je što ovdje u Americi nema za kupiti dodatni hard disk za moju glavu jer stalno imam osjećaj da će mi zafaliti prostora da sve upamtim. Ne znam ima li neko istraživanje koliko novih iskustava i uspomena čovjek može apsorbovati u odredjenom periodu – ako i ima ja sam na gornjoj granici ? Zato i pišem ovoliko, da mi ostane zapamćeno. I to sve jednim prstom sa telefona jer mi je laptop bio pretežak za nositi ?

Juče smo stvarno imali super dan. Ujutro smo slušali o tome kako policija koristi nove medije, posebno u Fergusonu i to nakon ubistva M. Browna. Konačno sam uspjela pohvatati njihovo uredjenje policije koje je potpuno meni iznenadjujuće. Naime, oni neće da im policija bude krupna i daleko od ljudi pa imaju puno odjela. Na primjer, u okrugu St. Louis ima 90 opština i 60 policijskih odjeljenja. I od njih 60 možda 15-ak ima uredjene procedure i pravila o radu, ostali su skoro pa na nivou amatera. To baš ne kontam, posebno što tako rasparčani koštaju više, ali narod, ljudi u većini ne žele da se ukrupne jer su im ovako bliski.

Ono što je zanimljivo jeste da policija ima problem sa svojom slikom u javnosti i sa komunikacijom sa gradjanima i veliki razlog za to jeste nedostatak novca. Nemaju novac da plate ljude koji će raditi na komunikaciji, posebno u ovo vrijeme kad se komunicira na 100 različitih strana i najmanje u tradicionalnim medijima. I oni kažu da su frustrirani zbog toga ali neko rješenje i ne vide.

Posebno sam prepoznala sličnost sa nama kad je rekao kako ulaganje u odnose sa javnošću njihovi šefovi posmatraju kao trošak, potpuno nesvjesni koliko imaju problema u poslu uopšte zbog tako loše slike u javnosti. Pri tome javnost pojma nema šta sve policija inače radi i koliko su važni.

I šta da vam kažem, očito su nam neki problemi zajednički.

Posjetili smo i National Blues Museum. Znate mene i moje poznavanje muzike, pa sam ja samo razgledala i slikala se jer mi je 85% svega nepoznato.

Ali smo uveče imali večeru u jednoj pravoj američkoj obitelji i to mi je do sada najgenijalnije iskustvo. Oduševili su me, ugostili su nas kao kod kuće da smo i baš smo se fino ispričali i družili. Muž i žena i njihova tri sina i pas i maca, da sam sama birala kakvu bih porodicu voljela upoznati ne bih bolje izabrala ?

Ovdje je taj sistem, porodice se prijavljuju na volonterskoj osnovi da ugoste nekoga i pruže mu priliku da upozna kako žive obični Amerikanci. S druge strane njima to takodje dobro dodje da upoznaju različite ljude. Pokazivali smo im na mapi gdje je BiH i gdje su naši gradovi, pitali su nas o vegetarijanstvu u BiH jer je najmladji sin vegetarijanac i voli kuhanje. Znaju prilično o nama i čak su bili na utakmici ovdje u St. Louisu BiH – Argentina ? Pošto su vidjeli to navijanje jasno im je i što je Srkiju i meni ona bejzbol utakmica neobična.

Uglavnom iskustvo koje je fantastično upotpunilo moj doživljaj Amerike i beskrajno sam srećna što sam ga imala priliku doživjeti.

A sad pakovanje jer letimo za Portland (Oregon) gdje ću biti na 9 sati razlike od domaćeg vremena :)


2 comments

  1. Jao blesava si i ja sam se isto zapitala predprošle godine kad sam krenula upoznavati mnoštvo ljudi i učestvovati na raznim seminarima, radionicama i predavanjima, koliko imam još “memorije” i hoću li sve to moći apsorbovati :D ali je pisanje za to spas ;)

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

X