Autor: Hana Kazazović

Imala sam ponovo neka tumbanja u glavi koja nisu ostavljala prostor za pisanje. Kao kad bi u pola krečenja i generalke u stanu uzeo da praviš gozbu za 12 osoba, a nemaš ni prostora ni vremena.

I jutros pod tušem razmišljam o tim mojim tumbanjima, pa skontah da su ona nešto o čemu bih mogla napisati tekst jer sam sigurna da nisam sama koja se muči(la) sa ovim stvarima.

Počelo je čitanjem jedne knjige koja sad i nije nešto posebno bitna jer sam joj i ime zaboravila. Ali sam u njoj ponovo pročitala nekoliko rečenica o tome koliko su važna uvjerenja koja nosimo u sebi. To su one stvari u koje vjerujete toliko duboko, na nivou podsvijesti. Toliko duboko da čak i kad sebi racionalno i svjesno govorite kako to nije tako, i dalje to ne dopire do vas jer je valjda najteže uticati na podsvijest.

Pročitala sam te rečenice i onda su one pokrenule neke procese u mojoj glavi. Isplivali su na površinu neki muljevi koji su me pritiskali i uspjela sam da prepoznam jedno moje prilično ograničavajuće uvjerenje. A to je da je

zabavno = neodgovorno. A ponekad i razuzdano.

I da su osobe koje se zabavljaju u stvari osobe koje su neodgovorne, nepouzdane, neprofesionalne.

To bi onda značilo da su sve te profesionalne i pametne i odgovorne osobe ozbiljne.

A ozbiljno je dosadno.

I tu sam shvatila da sam zbog tog uvjerenja često sama sebi dosadna. I da često, prečesto u životu sebe sustežem i ograničavam da se uklopim u ono što sam nekad u glavi ukodirala kao ispravno. I da sam često i partibrejker i ona koja sve gleda sa strane jer me u okovima drži to moje glupavo, nedoraslo, nenormalno i ograničavajuće uvjerenje.

Uhvati me za ruke i noge i ukopa u mjestu. Ubijedi me da ja to ne mogu, da ja nisam taj tip, da to meni ne stoji ili ne priliči. I ja šta ću, poslušam ga iako se svaki atom mog tijela sa tim ne slaže. Poslušam ga jer nemam objašnjenje zašto ga slušam.

I tako sve do neki dan. Dok nisam sama sa sobom sjela i poredala u glavi sve osobe koje su meni zabavne i za koje vidim da se dobro zabavljaju u životu, pa pitala sebe:

“Ok, Hana, a da li misliš da su one neodgovorne? Da li misliš da su nepouzdane?”

– Ne, ne mislim. Čak o njima mislim suprotno, možeš se osloniti na njih, poslovne su, pouzdane. Samo su zabavne i zabavljaju se u životu i…

“Onda to znači da tvoja teza kako je zabavno = neodgovorno ne drži vodu?”

– Ne, ne drži. Nije istinita i jedno sa drugim nema nikakve veze.

I trebalo mi je samo par decenija da to shvatim.

Ne znam koliko će mi trebati da to kod sebe promijenim, jer promjena uvjerenja nema prekidač koji okreneš i odjednom si novi ti. Ali nešto mislim da će mi bar sada biti nešto lakše jer sam ga osvijestila i prepoznala i znam šta me koči.

Tačno nekad sama sebi ličim na onog kipara koji je rekao da je skulpturu napravio tako što je uzeo kamen i sa njega uklonio sve ono što je bilo višak, pa je na kraju ostala divna skulptura. I ja tako klešem i skidam sa sebe sve te neke stege i ograničenja i valjda ću nekad doći do onog ko u suštini jesam, prije nego su mi društvo i život nabacili sve te neke slojeve koji me koče. Jer upravo mi je to neki cilj – doći do originalne sebe i biti slobodna ja.

Jeste li vi nekad prepoznali i mijenjali neko od svojih uvjerenja?