Ne razumijem vezu između radovanja i pucnjave. Postoje bolji načini

Autorica: Hana Kazazović

Nikad nisam shvatala poveznicu između slavlja i pucanja. Nikad nisam razumjela tu potrebu da, kad ti se dešava nešto posebno u životu, uzmeš pištolj ili pušku i pucaš. Donekle razumijem vatromet, ali samo onaj vizuelni dio, šarenilo i boje. Kao mala sam voljela na primjer prskalice i to mi je bilo cool. Ali petardu koja pukne i uz to još smrdi – to nisam shvatala. A posebno od kako sam odrasla i upoznala milion i jedan razlog zbog kojeg su opasne i svu štetu koja nastaje zbog pucanja.

Svake godine ista priča. Kalendarsku promjenu obilježi pucnjava kao da smo usred ratne zone. I možda bih mogla razumjeti one koji nisu u svom životu doživjeli rat i granatiranje i strahovali od sličnih zvukova koji su značili smrt. Možda bih mogla razumjeti ljude u Rimu, na primjer. Ali ljude u Bosni i Hercegovini ne mogu nikako. Jer, malo ko od nas slušajući tu tutnjavu ne pomisli na period rata i malo koga sve ovo ne vrati u to gadno vrijeme.

I svake godine ista priča. Apeli da se ne kupuje i upozorenja o tome zašto je opasno. A onda prođeš ulicama i tamo stoje u ponudi petarde i ostala pirotehnika. Vjerovatno sam naivna, ali još uvijek mislim da je nešto lakše zabraniti da se prodaje ili uvozi, nego apelovati na milione ljudi da to ne kupuju. 

Mnogi će reći da previše razmišljam, ali ja sam ona što je skoro zalegla kad sam ugledavši lika kako u svatovima vadi pušku iz automobila i kreće iz nje pucati u zrak. Jer mi je odmah palo na pamet da pod jedan – taj metak koji ode gore mora negdje pasti. A pod dva – nije da je u svatovima pio sok od zove, a i ne znamo kakve su njegove pucačke sposobnosti. 

Ja sam i ona kojoj je duša juče plakala zbog fotografija čvoraka u Rimu, nastradalih zbog upotrebe pirotehnike. Meni je to jedna od najtužnijih fotografija koje sam vidjela i samo me još jednom podsjetila na to koliko govno može biti čovjek.

Ja sam i ona koja je u noći pokušavala pohvatati istravljene mačore, posebno nakon što je neko od omladine bacio petardu u našem ulazu. Odjeknulo je kao da je pala granata, što nažalost isto znam i pamtim kako zvuči. Istog momenta mi je pala na pamet komšinica od preko 80 godina koja stanuje pored. Drugi dan razmišljam da li uopšte pokušati nekom od te djece objasniti zašto drugi put bar tu jebenu petardu trebaju baciti napolje, ispred zgrade, a ne unutra. Znam da će me, ako to uradim, smatrati omatorjelom i džangrizavom i da vjerovatno neću uspjeti uticati na njihovo djelovanje u budućnosti. Ali opet me, valjda naivnost, vuče da probam.

Jedna djevojka na Twitteru napisa da joj idu na živce ljudi koji ne misle ni o kom drugom i koji, bacajući tu pirotehniku, misle isključivo na sebe i na to kako je njima dobro. Jer očito im ti, potencijalno opasni, zvučni efekti donose neku radost.

I baš je tako – to su ljudi koji ni sekundu ne razmišljaju o drugima. Ni na trenutak im ne padne na pamet da možda nekoga tako prepadnu, da će možda nekome od te petarde u akustičnom stubištu srce otkazati u strahu, da će neki pas doživjeti traumu, da će beba od 8 mjeseci plakati cijelu noć jer joj ne možeš objasniti šta se dešava. Takvi misle samo na sebe i ne zanima ih niko drugi. Oni ne mogu razumjeti da postoje i drugi i da sav svijet nije stvoren samo za njih i za to da njima bude dobro.

I opet ću se vratiti na opasnosti. Na to da u trenutku možete ostati bez oka ili prsta, trajno oštećeni. Kad god pročitam neku takvu vijest, koliko god se trudila, ne uspijem u sebi pronaći empatiju i sažaljenje. Osim kad se radi o malom djetetu koje nije svjesno opasnosti, ali bi njegovi roditelji morali znati za njih. 

Zato vas molim, budite pametniji. Učite djecu da sreću pronalaze na načine koji ne uključuju pucanje i eksplozije. Ima milion drugih načina. Objasnite im zašto je pirotehnika opasna i šta sve može poći po zlu. Naučite ih da pomisle i na ljude i svijet oko sebe i da žive svjesni da nisu sami na planeti. 

Sve ostale odgovorne i one koji mogu uticati na distribuciju pirotehnike molim – dajte malo više konkretnih stvari poput zabrana prodaje, a manje šuplje priče poput apela. 

Što se tiče vatrometa, valjda uskoro svijet preplave ovakve igre svjetlosti koje su puno ljepše, ne zagađuju okolinu i ne prepadaju nikoga. Koriste se dronovi, a negdje i laseri. Ako može Šangaj, valjda će nekad uskoro moći i cijeli svijet.



By Cyber Bosanka

Savjetnica za online komuniciranje - pomažem da se ispričaju dobre i važne priče.

1 comment

Leave a comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.