Na pitanje “Kako ćemo spasiti planetu?” Darin Olien u svom podcastu odgovara “Planeta je dobro, njoj ne treba spašavanje, ona će nas otresti kad nas više ne bude mogla trpiti. Nama treba spašavanje”.

I to je bukvalno suština koju trebamo shvatiti. Da smo mi puno slabiji od planete koju naseljavamo i uništavamo. Da ona uvijek ima način da nas se riješi i da će puno prije nestati nas, nego ona. Da ne trebamo spašavati nju radi nje, nego radi nas i našeg opstanka ovdje.

Šalje ona nama povremeno opomene u vidu požara, poplava, zemljotresa, uragana. Svako malo nas podsjeti da smo mali, da smo ništa u odnosu na njene sile. Da je dovoljan tren njene ljutnje da nas nestane. A mi ne slušamo i dalje se ponašamo kao da smo mi ti koji možemo sve. Ponašamo se kao da smo mi ti koji upravljaju SveMirom i svim silama oko nas.

Darina sam gledala u serijalu “Down to Earth with Zac Efron” na Netflixu i ako ga niste pogledali preporučujem najviše zbog toga da vidite načine na koje se mogu rješavati neke stvari. Meni je bilo fascinantno da je npr. Island 1970. godine uvozio struju i ugalj i evo samo 5 decenija kasnije ne da ne uvozi ništa, nego samo korištenjem svojih prirodnih resursa griju gradove i imaju struju i sve što im treba. 50 godina je realno ništa za ovakve promjene. A posebno mi je fascinantan dio u kojem prikazuju kako CO2 pretvaraju u kamen i stijene umjesto da ide u zrak. Ili u onom selu u Kostariki gdje metan iz izmeta koriste za proizvodnju struje. Ili u Parizu gdje vodu ne tretiraju hlorom nego UV zracima i drugim prirodnim sredstvima, a imaju par stotina fontana i česmi raspoređenih po gradu da svima bude dostupna pitka voda.

Da, postoje ljudi i mjesta koja gledaju naprijed i koja rade puno toga zanimljivog i korisnog s ciljem spašavanja našeg opstanka na planeti. Ali treba mnogo više svih nas koji ćemo misliti o takvim stvarima i raditi onoliko koliko možemo da bar ne nanosimo štetu, ako već ne možemo pomoći. Za početak, ako ništa drugo, da pravimo što manje smeća i da pazimo gdje i kako ga bacamo i odlažemo. Jer svaka plastična boca ili kesa u rijeci je nenadoknadiva šteta svima nama. A toliko svako može, zar ne?