Njegova šetnja

Autorica: Hana Kazazović

Ova priča je nastala nakon jedne šetnje u avgustu 2014. Svi likovi u njoj su izmišljeni, a ukoliko ima neke sličnosti sa stvarnim likovima to se desilo slučajno.

Izašao je u svoju šetnju i to popodne. Taman nakon ručka, kako je radio zadnjih 57 godina. Neke navike je nemoguće promijeniti, mislio je dok je lagano, nogu pred nogu koračao bulevarom pored rijeke Bosne. Ko bi rekao da će ta šetnja postati dio njegove svakodnevnice i da će se svega prije odreći nego nje.

A počelo je tako što je poslušao svog poslovođu, na prvom radnom mjestu na koje je došao kao momčić od jedva 18 godina, u zeničku Željezaru. Tek izašao iz škole, mlad, pun želje za znanjem i životnim iskustvom, slušao je poslovođu i upijao svaku njegovu riječ, ne samo o poslu, nego o životu uopšte. Poslovođa Raif, ljudina. To mu je bio nadimak koji je stekao zbog svog odnosa prema ljudima kojima je bio nadređeni. Sve ih je pazio kao otac, čak i one koji nisu bili mlađi od njega. Valjda je imao previše ljubavi u sebi pa je nesebično dijelio svima, posebno svojim najbližim saradnicima, onima o kojima je po funkciji i trebao brinuti.

“Znaš, dijete, moraš voditi računa o svom zdravlju. Lako je sad dok si mlad i jak i dok ti se čini da ne postoji prepreka koju ne možeš savladati. Ali zapamti da neće uvijek biti tako. Meni je moj dedo otkrio jednu tajnu, a ja je prenosim svim dragim ljudima u svom životu. To je tajna dugovječnosti i zdravlja.”

Simo ga je gledao upijajući pažljivo svaku njegovu riječ. Ljudina Raif mu se svidio od prvog momenta, onda kad ga je umjesto običnog stiska ruke prilikom upoznavanja zagrlio i lupio svojom širokom rukom po leđima, kao da se znaju već odavno. Odmah se osjetio sigurnim i prihvaćenim i dio straha zbog prvog radnog dana je iščezao.

“Za dug i zdrav život su ti najvažniji hrana i kretanje”, govorio je meni moj dedo, reče poslovođa. “Svaki dan dobro jedi, a kad se najedeš izađi i hodaj. Nemoj leći i spavati, to nikako ne valja. Hodanje pomaže varenju, a i razmišljanju.”

“Tako ti ja već odavno – kad dođem s posla ručam, pa onda u šetnju. Nije važno kakvo je vrijeme – ako je kiša ponesem kišobran, ako je hladno obučem se. Ali hodam, razmišljam i toliko sam se navikao na to da kad slučajno ne mogu izaći u tu svoju šetnju, kad se desi da sam bolestan ili spriječen iz nekog razloga, tačno mi fali.”

Tako je Simo nakon nekoliko dana odlučio da isproba poslovođin savjet. Ručao je u svojoj sobici u kojoj je živio od kako je počeo raditi u Zenici. Roditelji, braća i sestre su ostali u Žepču. Posjećivao ih je redovno, skoro svakog vikenda, ali nije želio vozariti i tako gubiti svaki dan nekoliko sati. Osim toga osjećao je da je vrijeme za samostalan život, ima posao i budućnost pred sobom. Garsonjera u samačkom je za njega samog bila sasvim dovoljna i uživao je u samostalnom organizovanju života. Sreća pa ga je mama još kao malog naučila da sam brine o sebi. Jesu je zbog toga druge žene ismijavale jer “šta će to njemu, on je muško i o njemu će žena svakako brinuti, prati mu i kuhati kad se oženi”. Mama je ipak mislila da je najvažnije da svoju djecu nauči da znaju sami sve, a kako će oni to dalje koristiti u životu nju nije bilo briga. Simo je znao i skuhati osnovna jela, oprati sebi odjeću i sve što mu treba.

Tog četvrtka je ručao i sklonio suđe, a zatim se obukao i izašao u šetnju. Hodao je ulicama Zenice i upijao slike koje su se redale oko njega. I ta prva šetnja je začela njegovu naviku koja je trajala godinama i donijela mu puno sretnih trenutaka u život.

Šetajući je upoznao i svoju dugogodišnju životnu saputnicu, Anu. Dobro se sjećao trenutka kad ju je ugledao kako pažljivo prelazi ulicu. Zastao je i osmjehnuo joj se, a od tog osmjeha se vremenom izrodio sretan brak sa troje lijepe djece. Kad god bi pomislio na njih osjetio je toplinu oko srca i sjenu tuge zbog toga što Ana više nije bila sa njim. Život mu je oduzeo ranije, iako je uvijek sanjao o tome da ovaj svijet napusti prije nje, po redu, kako se znao šaliti. Ostao je sam jer su djeca već uveliko počela svoje živote širom svijeta.

Smješkao se dok je u glavi vrtio likove njih i unučića. Prokleti rat, da njega nije bilo sad ne bi bio sam i šetao bulevarom u društvu sjećanja. Šetao bi sa unucima, pričajući im o tome kako je šetnja poslije ručka nešto najzdravije što svako sebi može priuštiti. Pričao bi im doživljaje iz tih svojih šetnji, kako je upoznao baku, kako su godinama šetali zajedno, kako je šetao bez obzira na kišu i snijeg, kakvo god vrijeme da je bilo.

Znao je svojim doktorima reći da je zdrav samo zato što hoda svaki dan, i da ne želi živjeti od onog trenutka kad ne bude mogao obići svoj redovni krug poslije ručka. Često se sa svojom djecom svađao zbog toga, čudeći se koliko malo oni hodaju.

“Vi i vaša auta, svuda idete njima! U prodavnicu, na posao, u kino. Da možete i po kući biste se vozili! Da to tako treba umjesto nogu biste imali točkove!”, prigovarao im je često.

“Ali tata, ovdje ne možeš drugačije. Sve nam je daleko i trebali bi nam sati da dođemo do posla pješke, ako je to uopšte moguće”, pravdala su se djeca. Nije on nikako mogao shvatiti da gradovi u Americi imaju po nekoliko miliona stanovnika i da je automobil potreba, a ne luksuz. Njemu je Zenica bila mjera svijeta i teško se suočavao sa činjenicom da je ona u poređenju sa mnogim gradovima u svijetu u stvari samo mali gradić.

“Možete bar poslije ručka izaći pa prohodati po svom naselju, ako vam je daleko ići na posao pješke”, nastavljao je.

“Možemo jedino poslije večere, tata, jer s posla dolazimo tek oko 6-7 sati i večera nam je jedini obrok koji jedemo kod kuće, znaš i sam. A tad nam već nije ni do čega, a kamoli šetnje”, objašnjavali su mu ono što je u suštini i sam znao, samo nikako nije mogao prihvatiti.

Po ko zna koji put je vrtio iste misli u glavi šetajući. Danas mu je dan bio posebno lijep. Iako kraj avgusta, zvanično još uvijek ljeto, izgledao je kao jedan od onih lijepih jesenskih dana. Ovo ljeto 2014. godine je zaista najmanje ličilo na ljeto. Skoro svaki dan je padala kiša, pa je trava bila zelena kao nijedne godine do tad. Cijelo ljeto je u šetnje nosio kišobran, jer je bilo teško predvidjeti koliko brzo će se nad grad nadviti oblaci. Čak i kad bi krenuo iz kuće dok je nebo potpuno vedro to nije značilo da ga negdje neće uhvatiti kiša.

Lagano je koračao pored Bosne udišući sparni vazduh, razmišljajući o tome kako je u njegovom životu ostala samo ova šetnja. Od kako je živio sam i bio u penziji, sve mu je bilo usporeno i bez smisla. Nije više imao ni društvo sa kojim se redovno družio. Neki su odselili još davno, neki su umrli. Komšija Senad sa ženom i nekoliko penzionera koje je redovno sretao na Kamberovića polju da igraju šah su bili jedini sa kojima je redovno komunicirao, iako sam nije igrao. Znao je stajati i posmatrati ih dugo kako pažljivo planiraju svoje poteze i čak im je malo zavidio. Naravno, ne toliko da bi pod stare dane zavolio šah i pridružio im se.

Živio je tako između tih šetnji i svakodnevnih Skype razgovora sa djecom i unucima. Praznici su mu bili kad bi ga neko od njih posjetio i tome se posebno radovao. Nije imao u planu da ide on posjetiti njih. Možda i bi da je Ana živa, ovako samom mu se nije putovalo. A i ko će pod stare dane prvi put u avion, kad nije do sada ne mora ni sada, često je znao reći.

“Hoću, evo sad ću otići da vidim što se ne javlja”, rekao je Senad u slušalicu Siminom sinu koji ga je nazvao na telefon nakon što mu se otac nije javio u dogovoreno vrijeme. Imao je ključ od Siminog stana, za svaki slučaj kako su dogovorili, ako bi se desila poplava ili tako neka nepredviđena okolnost dok Sime nema u stanu.

Kucao je i zvonio nekoliko minuta dok nije otključao vrata i ušao. Simo je sjedio na kauču, glave naslonjene kao da spava. U krilu mu je bio fotoalbum sa slikama djece i unučadi. Na njemu krem jakna i crne pantalone koje je nosio u svojoj šetnji tog dana.

Komšija Senad je stajao i posmatrao ga nekoliko minuta prije nego što je pozvao hitnu i Siminog sina.