Autor: Hana Kazazović
Ovo je još jedan tekst za razmišljanje potaknut nekim testom koji sam ispunjavala na internetu. Jedno od pitanja me bacilo u razmišljanje jer ni sama više nisam sigurna šta bi bilo najbolje rješenje.
Radi se o ulaganju u kulturu i sport, odnosno pitanje je bilo da li mislim da je dobro da država ulaže u sport i kulturu? Ja prvo pomislih da treba, jer kako će sport i kultura inače opstati? Pa nakon 2 minuta pomislih da ne treba, jer ako nešto ne može samo da opstane, zašto bi se novac svih trošio na to?
Nakon toga sam se zamislila i na kraju odlučih da napišem tekst, sa ciljem da čujem i vaša razmišljanja na tu temu.
Ali prvo da objasnim šta se meni vrti po glavi.
Država koja ulaže u kulturu i sport – jedan od dobrih primjera mi je Danska. Nisam nikad bila, ali sam čitala knjigu „Godina življenja na danski način (video preporuku koju sam za nju snimila možete pogledati ovdje). I tu sam saznala da Danci veliki novac ulažu u kulturu i većina onih dobrih serija i filmova je snimljena upravo zahvaljujući tome. Odlučili su da to urade, odvojili budžete i napravili konkurse i realno, imaju uspjeha i koristi im. Čak sam pročitala podatak da veći dio cijene karte za operu na primjer sufinansira država. I to sve doprinosti razvoju kulture, dobrih predstava i slično.
Ono što je važno istaći jeste da Danci izdvajaju ogroman porez i da im je i sve ostalo u državi do perfekcije uređeno i gledano iz tog ugla ovakav način ima smisla. Nije to njima ni žao davati, nego su ponosni i sretni što znaju tačno gdje ti njihovi porezi idu. U principu oni transparentno vide na šta se troše i vide da i oni, obični građani, itekako imaju korist od toga.
Drugi primjer je kultura i sport bez podrške države, oslonjena na vlastite resurse, odnosno ako je profitabilno opstaje, ako nije – ne postoji. Mnogi zagovaraju ovaj pristup i imaju argumente za njega.
Neke konkretne primjere slučajeva država koje ne pomažu ništa od ovog ja ne znam, ako znate vi javite.
Međutim, sjetila sam se nekoliko primjera koje sam vidjela u Americi. Recimo, puno ustanova ovakvog ‘neprofitabilnog’ tipa u Americi pomažu bogati – korporacije i pojedinci.
Bili smo na primjer u Carnegie biblioteci u Pittsburghu i tu smo saznali da ju je osnovao Andrew Carnegie. Banalno rečeno – imao viška para i htio da ostavi nešto iza sebe. I sad gledam na internetu izvještaj za prošlu godinu i vidim da dio novca daje grad i okrug, a dio daju pojedinci i ustanove kroz donacije. Dio zaradi i biblioteka.
Smithsonian muzeji su poznati po tome što su besplatni i rade svaki dan i fantastični su. I opet podatak sa stranice o finansiranju kaže da je 60% budžeta finansirano od države, a ostalo su donacije pojedinaca i kompanija, te prihodi od magazina, kataloga, prodavnica i restorana.
Bili smo u zoo vrtu u St.Louisu i u njemu na svakom koraku imate table zahvale ljudima koji su pomogli otvaranje tog dijela, a sama posjeta je takođe besplatna.
A već sam spominjala u tekstu o volonterizmu da puno ljudi u muzejima i bibliotekama radi volonterski i tako se očito štedi dio sredstava.
I sad nešto razmišljam kako je u principu nemoguće imati kulturne ustanove koje država neće pomagati, jer ako bismo išli na varijantu da sve budu profitabilne onda bi to bio „show bussiness“ a realno, to onda nije kultura.
Međutim, super je stvar kad imaš tajkune koji imaju takav nivo svijesti i spremni su pomoći kulturi. Super je kad imaš ustanove i firme koje će se odreći dijela profita da bi pomogle kulturu.
A to me onda dovodi i do onog dijela koji kaže – same ustanove se moraju truditi i raditi na svom kvalitetu te voditi računa o troškovima, da bi bile u situaciji da privuku donacije, te da bi ono što imaju mogle rasporediti da opstanu. Realno, plus je kad rade na tome da same doprinesu budžetu kroz na primjer suvenire ili na neki drugi način. Na primjer, ja sam skoro plakala od muke u New York Public Library zato što nisam mogla kupiti brdo suvenira i knjiga koje imaju u svojoj prodavnici koja je istovremeno bila prepuna ljudi.
Jer, realno, ako iz državne kase obezbijediš sav budžet onda je prilično teško motivisati ljude da daju sve od sebe da ta ustanova ide naprijed i radi kako treba.
Ili se samo meni to čini?
U svakom slučaju, razmišljam i znam da su naši prostori daleko od bilo koje od ovih varijanti – mi smo van svih kategorija jer su transparentnost i postavljanje stručnih ljudi koji će raditi u interesu ustanove ili kluba (a ne za svoj džep) ključna stvar i zbog toga je ova tema još samo utopija za Balkan, nažalost.
Zato ovo više pišem kao temu za razmišljanje i diskusiju. Da mogu ja bih rado na nekoj čajanki ili uz kolače uživo pričala sa vama o tome, ali to ćemo morati sačekati dok osmisle neki teleport ;)
Gdje mi se u svemu ovome izgubio sport? E pa ne znam, izgubio se :D Ali mislim da bi i tu mogao da daje rezultat sličan princip – država plus donacije bogataša.
Fokusiraću se na sport. Iako znam da budem fiskalno konzervativan treba imati u vidu da je količina novca koja se troši na sport i kulturu kod nas prilično mali, na kraju krajeva to su verovatno poslednja mesta gde bih tražio neke uštede. Međutim par stvari bi bilo neophodno promeniti IMHO.
1. ukinuti finansiranje profesionalnih klubova. U Srbiji npr. gomila sredstava se troši na profesionalne klubove koja bi se mogla koristiti za finansiranje amaterskog i bazičnog sporta što bi imalo bolje posledice po društvo. Bolje praviti sale za fiskulturu i tartan staze po državi nego vaditi prof. klubove iz dugova.
2. Privatizacija klubova. Jedan od razloga za loše trošenje novca je i to što su sportski kubovi plen u političkoj raspodeli.
3. Tražiti alternativne načine finansiranja – UK olimpijski tim se npr finansira i iz lutrije a SAD tim ne prima pomoć od države (SAD nema ministarstvo sporta uopšte).
I to je otprilike moje viđenje, država može finasirsti samo amaterski i bazični sport i ono što ide uz to.
E super dodatak za sport i slažem se sa svakom stavkom. I u BiH je isto i da, svakako bi trebalo ukinuti bar to finansiranje profi sporta i privatizaciju što prije odraditi, čisto da se spasi šta se može spasiti.
I kod nas u Hrvatskoj dio novca država (čitaj mi građani) daje sportskim klubovima, ali najveći dio kolača uvijek ugrabe oni koji najviše koji već i sada ionako previše imaju i troše bez pameti. Prodaju igrače u Europu za milijune, a onda kao odjednom nemaju platiti održavanje stadiona i sl., ali onda im država pomaže dok neki manji sportovi oko kojih se ne vrti toliko novac nikad ne dobiju ni prebijenu kunu.
Mislim da država treba ulagati i u kulturu i sport, ali isto tako i te ustanove moraju se potruditi i ponuditi zainteresiranim korisnicima kvalitetniji program. Puno je primjera muzeja koji su s sjanim programom privukli posjetitelje i dokaz su da se može uz kreativnost i kvalitetan rad postići cilj i pritom zaraditi i od vlastitog rada. I dok se mali dio muzeja bori da budu što bolji, ostatak sve čeka na gotovo – kada će biti izglasan novi proračun za sljedeću školsku godinu i koliko će dobiti sredstava, a program neka pati na uštrob posjetitelja.
Mislim da bi se i kod nas moglo naći primjera gdje bi ljudi koji imaju više financiralisportske i kulturne programe. Jedan od primjera kod nas je upravo Janet Majnarić rodom iz Gorskog Kotara, a koja je živjela u Kanadi, no nakon smrti oporukom je gradu Delnicama ostavila dva milijuna dolara. Dio novca utrošen je za ustanove koje se skrbe za starije osobe, a dio za novu informatičku opremu za osnovne i srednje škole u Delnicima. Nije da nema ljudi, ali nedostaje puno više entuzijazma i transparentnosti tko kome, zašto baš njemu i koliko daje.
Baš sam se zanio u pisanju. Sorry na svim pogreškama, ali shvatit će svi bit. Nadam se.
Sve ok, super komentar, hvala! Da, mislim da je prvi korak ta transparentnost. A baš kao što si rekao, primjera ima dosta koji pokazuju kako se uz trud i entuzijazam može puno napraviti, samo što je to kod nas izuzetak, a trebalo bi biti pravilo da bi svima bilo bolje :)