Loading

O volontiranju kod nas – da li bi nam bilo bolje da nas više volontira?

Autor: Hana Kazazović

Jedna od stvari koje su mene najviše iznenadile, a onda i navele na razmišljanje nakon posjete Americi jeste volontiranje i volonteri u najrazličitijim oblicima. Čini mi se da dobar dio Amerike počiva na volontiranju i prosto je fascinantno slušati o tome i sretati volontere na najrazličitijim mjestima.

Na primjer, podatak da najveći broj ljudi koje sretnete u Smithsonian muzejima u stvari jesu volonteri (koji su veoma važan dio tih muzeja), a ne plaćeni radnici. Na mnogo različitih mjesta u stvari većinu posla obavljaju volonteri. Turistički vodič koji je nas konkretno proveo kroz zgradu vlade u Salemu (Oregon) je bio divan stariji čikica, takođe volonter. Volonteri su takođe i ljudi koji se prijavljuju da ugoste grupe poput nas u svojim domovima i da nam pokažu kako živi jedna obična američka porodica.

Volonterizam je u Americi u stvari nešto što se, kako su mi rekli, uči od malena i kroz školovanje. Na primjer, možeš biti ne znam kako dobar učenik i imati savršene ocjene, ali da bi bio top moraš imati određen broj sati koje si odradio kao volonter. Čak same škole organizuju dosta volonterskih akcija i djecu od malena uče da dio svog vremena daruju drugima, zajednici, onima kojima je to potrebno i sl.

I biti volonter je tamo velika čast i ljudi su ponosni kad pomažu bilo kome – društvu, ljudima, zajednici…

I to je meni apsolutno fascinantno i nešto što me i iznenadilo ali i navelo da razmišljam o tome kako uopšte uspijevaju u tome. Da li je do toga što se to radi od malena, pa ti prosto uđe u krv da daješ dio sebe drugima? Jer kažu, kad djeca iz tih nižih škola dalje krenu na fakultete i koledže, čim se smjeste i dobiju rasporede predavanja odmah traže i gdje će dalje volontirati, jer im je to postalo normalno i skoro nešto što se podrazumijeva. I društvo sigurno dugoročno ima veliku korist od toga.

I onda razmišljam i o tome – kako smo mi od ljudi koji su imali omladinske radne akcije i bivšu državu skoro podigli na sličnom principu, došli do toga da nam je tako teško pokloniti dio sebe drugima u bilo kojem obliku?

Možda neću pogriješiti ako dam sama odgovor na to pitanje kako – država je digla ruke od svega pa tako i od toga, ali opet…

Skoro redovno se srećem sa tim da ljudi ovdje ne mogu shvatiti da ima onih koji su spremni svoje vrijeme darovati onima kojima je to potrebno, a da ne traže za uzvrat ništa, a pogotovo ne novac. Ako mi ne vjerujete sjetite se samo koliko ste puta čuli ljude koji su sigurni da “on ili ona k’o fol pomažu nekome a u stvari od toga imaju korist”.

Ljudi koji volontiraju i pomažu drugim ljudima ili životinjama, ljudi koji čiste okolinu u sklopu raznih akcija, ljudi koji drže razna predavanja besplatno, ljudi koji dijele svoje znanje besplatno – kod nas izazivaju čuđenje. Jer prosto, nismo navikli i postalo nam je strano da neko nešto radi bez para, samo da bi pomogao nekome ili da bi naučio nešto. Na primjer, svi ti volonteri u Americi po muzejima i bibliotekama imaju itekako priliku da uče besplatno i to je jedan od razloga zbog kojeg biraju te pozicije takođe.

Ne mogu da se otmem utisku da bi i našem društvu volontiranje pomoglo da napreduje. Ne znam koliko kod nas ima prilika za to, osim što znam da Crveni križ često traži volontere za svoje akcije. Ne znam da li postoje neke ustanove u koje se možete prijaviti i pomoći im svojim angažovanjem?

Ali bih voljela da čujem ako znate za neke takve primjere i voljela bih kad bih čula i vaše mišljenje o volonterizmu, posebno zašto ga kod nas nema u tolikoj mjeri. Ili ima a ja sam neinformisana?


15 comments

  1. Hana odličan tekst i odlična pitanja :)
    Zapravo do prije 2 godine ni sama nisam ništa znala o volonterizmu, (ustvari jesam nešto ali ne dovoljno) i nažalost nisam se kretala u krugu ljudi koji se time bave. Prosto u našem društvu imamo takve krugove određenih društava. Kako sam saznala za tada neformalnu grupu građana i građanki DRIP odlučila sam da se priključim (na tu temu sam pisala ovdje http://bit.ly/2aWYgkP ) . E sad ovo je moja prva reakcija a sad kad valjda više znam :D vidim da ima jako puno volontera i volonterki, bar u Banja Luci, ima dosta ljudi koji zaista rade puno posla na volonterskoj osnovi, iako je to još uvijek mali procentan ali ih ima. Znam jedan podatak što možda negdje pokreće studente da volontiraju a to je da se dobijaju određeni ETC bodovi + na volontiranje pa to bude neka motivacija. S druge strane sam spoznala i onu manje ljepšu stranu, a to je da se ljudi kreću baviti volontiranjem da bi dopunjavali svoj cv, što je “valjda” ok, i onu da je ok volontirati i lijepo je kad nam se imena provlače kroz medije i da se zna da smo dobri i humani ali jbg tu nema keša ili nekih drugih koristi i onda se svi brzo razbježe. Nažalost opet kažem, danas je svima teško odvojiti svoje dragocijeno slobodno vrijeme da bi uradili nešto korisno za zajednicu ali možemo bar pokupiti smeće u svojoj ulici ili pokositi travu pored ceste kad već nadležni neće, bar te male stvari i bilo bi super kad bi naša djeca imala priliku o tome učiti i pričati u školi. Sorry na dugačkom komentaru :)

    1. Super komentar, baš ti hvala. Očito je kod nas to razbacano i nema “sistemskog” rješenja pa je onda i teže popularizovati volonterizam. I baš mi je žao što je tako, ali opet kontam, možda vremenom bude bolje. Odnosno nadam se da bi vremenom moglo biti bolje.

  2. Drago mi je da si odlučila napisati ovaj tekst i pozabaviti se ovim važnim pitanjima.

    I sam radim u školi i mogu reći da se o volontiranju dovoljno ne uči i govori. Nekako mi se čini da se sve svodi da učimo djecu kako je lijepo pomoći prijatelju, ali ne i da dublje razmišljaju o tom osjećaju da nekom primjerice pomažete u zajednici i koliko pritom sami pomažete sebi.

    Čak i samo davanje krvi kod nas se krivo protumačuje i mnogi me pitaju je li dajem krv kako ne bih plaćao dopunsko osiguranje… Većina ljudi uistinu traži korist u svemu. Na toj temi treba poraditi s djecom od malih nogu.

    I dan danas se sjećam kada je moja učiteljica u petom razredu rekla da ćemo ići pomoći jednoj baki uvesti drva. Ne mogu opisati kako sam bio sretan i ponosam što sam i ja zajedno s ostatkom prijatelja pridonio toj akciji. Svako ljeto pomislim kako sam trebao/mogao volontirati, ali nažalost nikad ništa ne poduzmem.

    1. I ja nekako mislim da bi sve bilo lakše kada bi se već u školama radilo na tome. I skroz je dobar primjer to davanje krvi, jer prosto sve kod nas počinje da se gleda kroz korist. A onda, kad nekom zatreba ista stvar, nastane problem :/

  3. Volonter da bi zaista i bio volonter treba da se registruje u instituciji ili organizaciji gdje volontira i da dobije volontersku knjizicu,tek tada bi mogao da ima status i prava kao volonteri npr. u Americi. Kod nas to obicno funkcionise po sistemu ti radi za mene godinu dana za Đ.mozda ces da dobijes dva tri honorara a mozda i ne. Ti obavljas tuđi posao dok drugi za to primaju platu,idu kuci ranije i u svemu se oslanjaju na tebe. Ti se trudis da radis za opste dobro a u stvari vidis da radis za dobro pojedinca. Tako je bilo moje trogodisnje iskustvo sa volontiranjem

      1. Upravo tako iako je zakonom jasno izdefinisano da volonteri imaju pravo na nadoknadu u iznosu od 200KM umjesto toplog obroka kod nas se i dalje podrazumijeva da treba zivjeti od tuđih ideja, a jos ako placas putne troskove onda si u debelom minusu

  4. Volontiranu kao što je slučaj u Amerikama država mora sistemski da pristupi. Kod nas se volontiranje ne cijeni i tu je najveći problem. Naša država, uglavnom, funkcioniše po principu bolje džaba ležati nego džaba raditi, i sve dok je to tako nema nam nekog napretka.

    1. Da, to je ta suštinska razlika, nažalost :/ I nemam pojma kako je promijeniti. Iskustva i poznanstva koja se mogu steći volontiranjem se često ne mogu platiti. Ali da, svakako da to treba krenuti od države i da je to jedini način :/

  5. Odlična tema!
    Nisam nikad ništa komentirala, ali u ovom članku sam se našla, možda jer sam i sama nekoliko godina bila volonter. Doduše najviše u struci ali i izvan nje. Osobno smatram kako se danas premalo priča o volontiranju i filantropiji uopće. Djeca u školama nisu upoznata s dobrobitima volontiranja a bome niti odrasli. Bila sam uključena u jedan projekt koji je radio upravo na širenju svijesti u OŠ, medjutim trajao je samo jedno polugodište. Problem je sto se na ovim prostorima sve gleda kroz novce, sve treba imat materijalnu vrijednost. I zato volontiranje nije ni prepoznato. Usto, ovdje puno ljudi iskorištavaju dobrotu drugih koji su željni pomoći. Na kraju sve ispadne naopako. Da, ključ je u sistemu, ali sistem se teško mijenja. Mijenjamo ga mi. Kako? Edukacijom. Šteta sto je takva situacija jer volontiranje daje vise nego sto se uopće može zamisliti. Spoznaš druge, naučiš mnogo toga ali spoznaš i sebe. Nema tih novaca koji ti to mogu zamijeniti ili platiti.

    1. Upravo to je utisak svih koji su se bavili volontiranjem – dobije se puno više nego što bilo kakav novac može platiti. Samo kod nas niko o tome ne vodi računa u državi niti to promoviše, tako da se na one sporadične slučajeve gleda sa podozrenjem :/ Nadam se da će se to mijenjati, jer mislim da je veoma korisno za sve.
      Hvala, Ena, puno na komentaru koji dodatno osvjetljava lijepu stranu volontiranja.

  6. Ne tako davno sam napisala jedan tekst o izlasku iz začaranog kruga zvanog nezaposlenost, i jedan od prijedloga je bio da se volontira. Ovdje u Nj je normalno da ljudi volontiraju posvuda, veće su šanse da se stupi u kontakt sa novim ljudima na taj način, nego sjedeći kod kuće i kukajući. Uglavnom mnoge je “ubo” u oko taj prijedlog, pa je bilo komentara “eh, kod nas se to ne može” sve do “pa neću raditi za đ”.

    Volontirala sam duže vrijeme u jednoj crkvenoj zajednici (iako uopće ne pripadam toj crkvi), okupljali smo djecu i mladež, pripremali predstave, crtali, pjevali. Sve za đ, čak sam o svom trošku donosila svaki tjedan kolač i sokove. Uživali smo i ja i oni.

    U školi koju su pohađala moja djeca, svaki je tjedan dolazio stariji bračni par i volontirao. On je bio iz USA pa je vježbao s djecom engleski, ona im je čitala priče. Nikakva naučna fantastika, potrebno je samo malo dobre volje.

    Eh, kad već država ne promovira nešto tako plemenito i korisno, onda ćemo mi ;)

    1. Upravo to su najveće prednosti i koristi i nikad neću prihvatiti stav da to kod nas ne može, odnosno da ne bi bilo ljudi koji bi volontirali, samo kad bi se sve fino organizovalo i kad bi se promovisalo kako treba :/

Leave a Reply

X