Dotakosmo se, pored ostalih bitnih, i teme braka. Ona sa priličnim bračnim stažom iza sebe. Ja bez sekunde staža, sa dvije do tri odbijene prosidbe i i Snovima u glavi.

Kažem joj kako skoro nigdje glasno ne izgovaram svoje mišljenje o braku jer se totalno razlikuje od svega što vidim i srećem svakodnevno i od svega što ljudi oko mene pričaju. Opekoh se par puta i suočih sa pričama tipa “Ti tako misliš zato što si mlada, zato što nisi u tome, zato što ne znaš kakav je život…”. I nije da ja povjerujem u te njihove priče nego mi idu na živce. Iz svih progovara njihovo unutrašnje nezadovoljstvo, razočarenje ili nešto treće. I nisam im ja kriva što na tu zajednicu gledaju drugačije od mene.

Nisam idealista, daleko od toga. Znam vrlo dobro da sve u životu što vrijedi treba zaslužiti, ali i da se za sve važne stvari treba boriti. A kako da ta zajednica bude lijepa ako se sklopi iz nekog neiskrenog razloga. Ako na primjer do braka dođe zbog toga što se desila beba, ili zbog toga što neko misli da je vrijeme ili zato što neko ne prepozna šta mu je bitno i u brak uđe sa mišljenjem da je to ono što je bitno. I u sve to kad uđu kao da zatvore vrata za sobom, vrata na kojima piše KRAJ.

A ja sam sanjalica valjda. Još kao malu su me učili da za brak nikad nije kasno i da “Ako je za dobrog nikad nije kasno, a ako je za lošeg – 3 dana pred smrt je dosta”. I te sam priče slušala još od malena. I pored sebe imala mamu koja se udala iz ljubavi, sa 29 godina za mog tatu koji je tad imao 22. Bez ikakvih standardnih procedura, uz more neodobravanja i neshvatanja. Njima je bila bitna samo Ljubav.

Mnogi će reći – evo još jedne što bulazni dok se ne suoči sa stvarnošću. I ja ću im se nasmijati, iskreno i u lice. Imam puno pravo da tako mislim. Pregurah preko leđa već dosta životnog iskustva koje mi daje za pravo da znam šta hoću. I znam vrlo dobro da sve zavisi od nas samih. I da je puno drugačije ako se brak sklapa samo zbog Ljubavi, samo zbog toga što poželiš da sa tom osobom dijeliš sve u životu. I znam da je to početak a ne kraj. Znam da u brak treba ulagati – i vrijeme, i ljubav, i poštovanje i Vjeru. Ništa neće opstati samo od sebe.

Znam isto tako da kad nekog voliš i poštuješ nije problem ni njegovati odnos koji imate. Zar je problem ako nekog voliš da mu to daš do znanja? Zar ima nešto loše u tome da zbog nekog koga voliš uradiš nešto što samo zbog sebe ne bi? Zar nije istina da ako nekog voliš više brineš o njemu (njoj) nego sebi? I šta je tu onda sporno?

Znam. A znate i vi. Sporno je kad u braku ili bilo kakvoj drugoj vezi nema Ljubavi. Onda je sve sporno i onda ti svaka sitnica predstavlja opterećenje. I život polako postaje gorak i težak. A bračni drugovi se pretvore u lica koja za svog životnog saputnika kažu “Onaj moj” ili “Ona moja”. Na što se ja iskreno – naježim.