Ne robujem stvarima. Nekako sam prelomila to u sebi i prestala sam se nervirati zbog toga što se nešto pokvari, zagubi, upropasti. Sve dok je nadoknadivo i zamjenjivo ne želim da bude predmet mog nerviranja.
Kad se nešto razbije, ma kako da mi je dilo drago uvijek mi je reakcija “Ma jebat’ ga, daj samo da pokupim staklo da se neko slučajno ne povrijedi”. Posebno uz tri mačora imam taj strah, jer oni vole ganjati po stanu sve. Eto juče se Prco igrao sa komadićem zida veličine 1 cm koji je otpao kad mi je tata postavljao plafonjeru u trpezariji.
Stari kauč nam je bio u raspadu jer je na starost došlo Prcino oštrenje kandži. On je obilježio i sve drvene površine – svaka ivica ima njegove rezbarije. Ni to me ne nervira. Dijelom sam kriva i ja jer mu nikad nisam nabavila neku konkretnu grebalicu. A dijelom je kriva i priroda jer je to prosto nešto što mačke rade. I ne nervira me. Brat nam je dao svoj trosjed koji bi bilo lijepo sačuvati da ga ne izrezbare, ali ne uspijem uvijek da ih opomenem kad krenu napadati jastuke. Moram čim prije nabaviti grebalicu.
I dopada mi se taj odnos prema stvarima. Realno, tu su da one služe meni, a ne da ja robujem u pokušajima da ih sačuvam. U životu sam upoznala ljude koji su pravili dramu zbog razbijene čaše ili isflekanog tepiha. Ne bi mi 2 živca ostala da se nerviram zbog fleka jer opet – mačori i povraćanje. Svaki treći put povrate na tepih i prosto neke fleke ne mogu toliko efikasno očistiti dok ne ode sve na stručno pranje kod onih čika što to rade mašinski. Umjesto nerviranja obično dok čistim drobim mačorima “Što jedeš kad ti škodi?” i smijem se sama sebi na “uspješnom” fazonu evo godina 10 bar, a oni ništa.
Prozore perem kad mi se pere, a to nije često. Ali zato uvijek imam onaj “woooow!” efekat jer bljesnu kad ih operem :D Volim da mi je suđe čisto i na spavanje uglavnom ne odem dok sve nije raspremljeno. Ali ja volim prati suđe i to je neki moj ritual završavanja dana. Maštam o robotu usisivaču da me zamijeni u skupljanju dlaka za mačorima i brisanju podova, a dok se robot ne desi ni oko toga ne pravim dramu.
Kontam nešto, život je prekratak da bih se fokusirala na stvari. Kakva je situacija kod vas?
Ako moje pisanje na na bilo koji način obogaćuje vaš život i želite podržati moj rad, možete to učiniti na tri načina.
Prvi je kupovinom e-knjige “Na putu prema sebi”. To je zbirka odabranih tekstova sa bloga, pisanih uglavnom do 2018. Kupiti je možete na linku ovdje – https://cyberbosanka.gumroad.com/ Uvod u knjigu možete pogledati ovdje – https://bit.ly/3AnTuvn
Drugi način je jednokratnom donacijom (više informacija o tome na https://cyberbosanka.me/podrska/. Time pomažete i nepostojanje reklama u mojim sadržajima. A reklame smaraju, zar ne 😉
A treći način je da se pribilježite na moj newsletter koji šaljem subotom ovdje – https://cyberbosanka.me/newsletter/
Posebno hvala onima koji su me do sada podržali na razne načine, znate vi ko ste i hvala od ❤
