Loading

Olivera Nedić, udruženje “Budućnost 4”: Nas najviše boli kad ne možemo ispoštovati najbolji interes jednog djeteta

Autor: Hana Kazazović

U okviru projekta “Izgradnja i konsolidacija kapaciteta za prevenciju sukoba” kojeg finansira Evropska unija (EU), a provodi Razvojni program Ujedinjenih nacija (UNDP) u Bosni i Hercegovini realizujem svoj projekat “BH ljudi” u okviru kojeg ću u narednih pola godine predstaviti 100 zanimljivih ljudi iz BiH, po mom izboru.
Predstavljanja radim u audio formi (uz transkript, da sve forme budu zadovoljene), a 40. koju imate priliku čuti je Olivera Nedić iz Doboja.

Podcast – audio snimak:

Transcript podcasta:

Hana:

U Doboju sam razgovarala sa Oliverom Nedić. Ona je trenutno na funkciji direktorice Centra za socijalni rad u Doboju. Prije toga je 10 godina provela u obrazovanju kao profesorica geografije i građanskog obrazovanja, a ranije je radila u međunarodnim organizacijama. Kako sama za sebe kaže, najvažnija njena uloga je majka 5 djece. Upravo je to bio dijelom povod našeg razgovora, jer Olivera vodi udruženje porodica sa 4 i više djece u Doboju koje se zove “Budućnost 4”.

Pričale smo o tome šta sve udruženje radi. Jedno je od 40 sličnih udruženja u Republici Srpskoj, a glavni cilj im je da za porodice koje imaju 4 i više djece pokušavaju napraviti iskorake, izaći iz anonimnosti i biti im podrška, da se te porodice na nekog mogu osloniti i da se imaju kome obratiti u slučajevima kad im je potrebna pomoć.

Olivera Nedić:

Neka osnovna misija nam je da pokušamo da priđemo svakoj porodici. Trenutno ih imamo 160 i vrlo sporo to ide, ali se trudimo da svaka porodica osjeti da postoji to udruženje. Da li će to biti kroz vrtić koji smo uspjeli ostvariti besplatan, tu smo dobili podršku ove lokalne zajednice. Smatramo to nemjerljivim doprinosom zaista jer utiče na kvalitet evo sad već nekih 15-ak porodica koliko je obuhvaćeno ovom uslugom. U narednom periodu ćemo se potruditi stipendije za jedan dio te učeničke i studentske populacije organizujemo.

Imamo i jedan projekat na koji bih bila jako ponosna ako uspijemo. Obećanja smo dobili od ove gradske uprave. Projekat se zove «Formalizacija obrazovanja za majke iz 4+». Nekako su majke te koje su zbog promjene prioriteta i odustajale od svojih obrazovnih ciljeva. Recimo započele su ali ga nisu mogle završiti jer im uvijek nedostaje ta hiljada, dvije maraka. Lako je pretpostaviti zašto i kako. One prosto nikad ne dolaze na red. Mi smo trenutno mapirali devet majki koje su započele to srednje školsko obrazovanje. Stigle su negdje pred kraj i kad bi uspjele to da formalizuju bilo bi im lakše izaći na tržište rada, biti konkurentnije. One sad praktično da i nemaju šansu.

Imamo neke stalne projekte tipa pomognemo kod opremanja školaraca, pa gledamo da svaka porodica to dobije. To je paketić, nije to nešto sada baš u materijalnom smislu neka podrška, ali znači u smislu da se ipak ima kontakt sa udruženjem.

Onda novogodišnji paketići, to isto zahvaljujući društveno odgovornim organizacijama u zajednici.

Planirane aktivnosti u narednom periodu

Jednu veliku konferenciju ćemo organizovati na republičkom nivou, na nivou republičkog udruženja, gdje ćemo imati predstavnike što više lokalnih udruženja iz čitave Republike Srpske. Imaćemo predstavnike ove jedinice, lokalne samouprave i predstavnike ministarstva. Malo smo nezadovoljni sa statusom i tretmanom, s obzirom da smo udruženje od javnog interesa, prosto nismo ispoštovani na tom zakonodavnom nivou.

Nastojaćemo otprilike predstaviti stanje, kako kretanja stoje. Veoma je bitno obuhvatiti tu demografsku problematiku. Nismo mi tu samo zbog sebe, nego zaista sve vlade pametne ulažu na taj način u tu pronatalitetnu politiku, a definitivno smatramo da višečlane porodice zaslužuju takvu pažnju zbog opstanka, zbog činjenice da nećemo imati poreske obveznike sutra ako se odreknemo ulaganja u djecu i porodicu.

Tu ćemo mapirati one oblasti gdje nam je potreban novac i razdvojiti one oblasti gdje nije potreban novac nego samo dobra volja.

Postoje i takve oblasti. Recimo, šta sprečava zakonodavca da stavi u pravilnike o zapošljavanju da tretira višečlanost, pa da ti ljudi ako se odluče uložiti u obrazovni ciklus, da na taj način podignu samoodrživost domaćinstva – zašto to ne bi bilo prepoznatljivo i na taj način? I zato ćemo zvati predstavnike zvaničnih institucija na republičkom nivou da budu prisutni od početka do kraja te naše konferencije.

Je li ekonomska situacija najveći problem porodica sa više djece?

Jeste, praktično ekonomska situacija. Ja uvijek kažem ja bih višečlanim porodicama državu dala na upravljanje s obzirom da oni u ovom nemogućem kontekstu uspijevaju upravljati i voditi višečlanu porodicu, nahraniti ih.

Mi imamo 80% nezaposlenih, i jedan i drugi roditelj. Ali to ne znači da su oni pasivni. Oni se bore, oni nisu zvanično zaposleni ali se recimo bave poljoprivredom, rade punom parom, pokušavaju da osmisle taj život da mogu da održe obrazovanje djece. I tu ih pokušavamo ohrabriti, tražimo mogućnost da ih se podrži u podsticajima u poljoprivredi. Recimo plastenike smo za 7 porodica posredovali da  dobiju, ove velike, sa obukom, opremom, sa dugoročnim praćenjem. Nastojimo da ih naučimo, da osiguramo da se porodica osnaži u nekom polju i da djeluje samostalno, više nego da tu budemo kao nekakav prozor prema jednokratnom.

Kada smo radili pilot istraživanje u Doboju, brojne takve studije postoje na nekom višem i ozbiljnijem nivou. Mi smo radili na malom uzorku, 92 porodice, nisu sve bile sa 4 i više djece. Fokusirali smo se na motivaciju da vidimo koliko su te mjere koje sprovode zvanične institucije dovoljne da čovjeka pokrenu da odluči da zasnuje višečlanu porodicu, odnosno da je proširi. Ispostavilo se da je jako mali procenat, ispod 8% ljudi je reklo da to utiče, da su ih te mjere na neki način opredijelile. Uglavnom je motiv ljubav prema djeci i ta nekakva odluka nema veze sa ovim mjerama, čime se onda one dovode u pitanje kao takve. 

U planu vam je konferencija, imate li još neke planove?

U avgustu planiramo ovu konferenciju. Zatim, već praktično treću godinu učestvuje udruženje u manifestaciji «Susret beba». To je jedan susret umjetnosti i stvaralaštva na lokalnom nivou gdje otprilike šaljemo poruku da je potrebno podržati porodicu i djecu.

Baza podataka kao taj stalni ultimativni kontekst, zatim planiramo istraživanje da sprovedemo zajedno sa stručnjacima s fakulteta, da im budemo tu servis, podrška sa informacijama koje mi možemo da im dostavimo.

U narednom periodu planiramo imati skupštinu godišnju jer deset godina slavimo ove godine. Planiramo da podignemo saradnju sa svim ustanovama na jedan viši nivo. Plan je da je ostvarimo prvo sa gradskom upravom, da potpišemo memorandum o saradnji, pa zatim i sa svim drugim ustanovama. Pokušaćemo sa muzičkom školom, sa bibliotekom, da tu oslobodimo djecu iz naših porodica, ako ne potpunog učešća a ono da bar se jedan dio subvencioniše.

Nas zapravo najviše boli u udruženju kad ne možemo ispoštovati najbolji interes jednog djeteta. Sad da se vratimo od tog uopštenog ka pojedinačnom – kada imamo talentovano dijete a ne možemo mu pružiti podršku, ko zna koga mi gubimo u budućnosti.

Imate li vi možda neku ideju kako bi se mladi mogli zadržati ovdje?

Ja mislim da jedan od problema fundamentalnih leži u obrazovnom kontekstu, u načinu obrazovanja naše djece. Mi smo još uvijek skloni da se držimo tog ex cathedra pristupa. Imamo ovamo kvalifikacijski okvir, imamo ključne kompetencije unutar evropskog obrazovnog prostora – šta je to potrebno jednom mladom čovjeku, kako da se izgradi, koja polja da on bude konkurentan na svom tržištu i na tržištu izvana. Mi još uvijek nismo to usvojili, još uvijek iz nekog razloga oklijevamo obučavati ih praktičnim vještinama, životnim.

Recimo ne obučavamo ih u domenu preduzetničke kompetencije, građanske kompetencije, znači vrlo rigidno. Umjesto toga tamo se špekuliše o povećanju fonda časova vjeronauke itd. To je nešto što nas funkcionalno dovodi do regresije. Nemam ništa protiv ali prosto to nije put koji može dovesti do kvalitativne promjene. Obučavati te mlade ljude ka tom nekom većem stepenu samostalnosti.

Jer ovdje još uvijek vlada ta paradigma «završiću fakultet i hoću u javnu instituciju, javnu ustanovu». To mora da se napusti, taj način razmišljanja. Ovo nije održivo, da neko završi fakultet i ide u javnu ustanovu jer prosto tu ne leži budućnost. U ovakvoj situaciji kakva jeste gdje mi nemamo realan sektor, gdje nemamo jaku privredu. I ovo što sad imamo će morati da se prekomponuje i restruktuira na način da prosto dođe do nekog funkcionalnog povezivanja javno-privatnog sektora. A da ne govorim da treba da se promijeni taj mentalni sklop.

Želiš obavijest na email kada bude objavljen novi tekst?

 

Leave a Reply

X