U suštini je dovoljno pročitati bilo šta što napiše Semezdin i zaljubićete se u njegovo pisanje trajno. Ja se ne sjećam šta je bilo to prvo, znam samo da je bilo davno u časopisu “Dani”. I od tada znam da ću kad uzmem njegovu knjigu uživati u svakoj rečenici i da će to biti uranjanje u neke druge svjetove i atmosfere koje će me dotaknuti na milion različitih nivoa.
Nakon čitanja “Memed, crvena bandana i pahuljica” (koju ako niste čitali preporučujem svakako), na red je došla i knjiga “Ovo vrijeme sada”. Ovaj put meni poklon od mene, jer sebi uvijek treba poklanjati najbolje stvari.
Ova knjiga je neka vrsta zbirke priča i eseja, a zajednička poveznica im je Semezdin. Sve su to crtice iz njegovog života, o događajima i ljudima iz prošlosti ili sadašnjosti, o bilo čemu što ga je dotaklo ili mu bilo zanimljivo. I to kako on o svemu promišlja, stvari koje zapazi i ispriča je nemoguće opisati. Ali je bukvalno nešto najljepše što u književnosti možete dobiti.
Kako reče Ivica Ivanišević “Kako ne voljeti pisca kojemu kiša, kad pada ukoso, pada u kurzivu, i koji mašta o nabavi kera kojemu bi nedjenuo ime Keruak?”. Bukvalno ima hrpa takvih rečenica kod kojih zastanete i o njima razmišljate ili koje vas zaustave jer ste zadivljeni detaljima koje je primijetio i opisao.
Ukratko – čitajte Semezdina, to je lijek za dušu.
