Pročitala sam ovu knjigu i pišem preporuku zato što ne znam da li bih je ja i primijetila i izabrala sama da nisam dobila istu na čitanje. A itekako vrijedi da se pročita i baš sam uživala.

Radi se o dnevničkim zapisima i sve knjige iz ove edicije su takve. Autorica je sve ovo pisala u periodu COVID-a, ali to nije glavna tema, ne brinite. To su dnevnički zapisi o različitim stvarima koje su joj bile zanimljive, o svemu o čemu je razmišljala, o društvenim problemima, o odrastanju djece, feminizmu, problemima s kojima se svako suočava i slično.

I meni je to zanimljivo jer u ovakvoj formi imaš utisak kao da pričaš sa autoricom, i kako ti ona u tom razgovoru iznosi te svoje stavove. A ja baš volim čuti šta o različitim temama koje i mene žuljaju misle pametni ljudi. Zato mi je ova forma dnevnika kao neka vrsta razgovora u kojem ti samo slušaš. Nešto kao kad slušaš podcast, samo što nema voditelja, nego je autor/ica i voditelj i gost.

E zato mi se to dopada. A Olja je definitivno neko ko vrlo zanimljivo i pametno promišlja o svemu i vrijedi je “čuti”. I zato vam kopiram par citata koji su mi se najviše nekako dopali – bar u ovom momentu :)

Svojih se mrtvih sjetim kad otvorim prozor, a dan je spektakularan i nedjelja je kao danas ili kad skuham štogod dobro po njihovom receptu, pronađem zaboravljenu riječ iz jezika djetinjstva, kad među dlanovima protrljam lovor, kad čujem neku pjesmu, a koji put i psovku, kad je sve za šest i pobjeđujem, dok hodam sama, a njihovi tragovi su baš svugdje i svaki put kad prstima jedem slane srdele. Dakle, oni su uz mene kad god poželim nešto s njima podijeliti. Tako sam, utvaram sebi, zajebala smrt, jer nije nas zaista razdvojila, samo se više nismo vidjeli i čuli, i katkad taj trik, mala bijela magija, uistinu pali.

Možda bismo trebali okrenuti stvari, obnoviti jezik, vratiti mu istinitost. Početi s osnovama, kao recimo:

Rasizam je bolest.

Šovinizam je bolest.

Nacionalizam je težak i ozbiljan poremećaj koji lako prelazi u bolest.

Homofobija je bolest.

Seksizam je težak i ozbiljan poremećaj koji lako prelazi u mizoginiju.

Mizoginija je bolest.

Ove su bolesti ubile, osakatile i unesrećile više ljudi nego rak, sida i korona.

Jedini bol koji nam je podnošljiv uistinu jest tuđi bol, i tu je, možda odgovor na pitanje: kako nastaje ljudsko biće, čovjek? Čovjek nastaje tako da mu tuđi bol postane nepodnošljiv, a tuđe pravo podnošljivo. Mimo toga je ništavilo, poništena humanost.

Čini mi se da svaka isključivost vodi u to da na kraju isključiš ili sebe iz svijeta ili svijet iz sebe.