Prije nekih desetak godina sam bila na nekoj prekretnici u životu. Tačnije, bolje reći – jednoj od prekretnica jer ih je nakon toga bilo još, ali tad su nekako počele da se dešavaju. Uglavnom, bitno za ovaj tekst je da znate da sam lično u životu upoznala veoma malo osoba koji imaju manje samopouzdanja od mene. Ne postoji nijedan stvarni razlog zbog kojeg bih ja sumnjala u neke svoje uspjehe i odluke, ali je bilo tako. I tih prvih 27 godina života sam nekako živjela osjećajući se kao da se vozim autoputem u onoj zaustavnoj traci, a svi ostali pored mene jure punom brzinom. Nikako nisam imala snagu, znanje ili petlju da se uključim i sama u tu punu brzinu.

U praksi je to izgledalo ovako – radila sam posao koji me nije ispunjavao i koji me prilično trošio. Toliko da sam te 2003. godine završila u bolnici na 40 dana zbog kolapsa organizma. Loša ishrana i nebriga o sebi su mi se obile o glavu. Osim posla bila sam u vezi koja me takođe nije ispunjavala niti činila sretnom. A sve to ja nisam znala, nego sam samo bila slomljena, smorena, blijeda, iscrpljena i prilično izgubljena.

A onda se desila ta bolnica koja me natjerala da razmišljam. Imala sam 24 sata dnevno na raspolaganju samo da mislim jer ništa drugo nisam mogla raditi. I mislila sam. I suočavala se sa situacijama koje su me dovodile u ono najgore stanje – kad si totalno bespomoćan i ne postoji ništa što ti može pomoći. To je bila situacija kad sam morala uraditi neke nalaze koji su bili bolni, strašni i neugodni. I nisam ih mogla izbjeći nikako, a plakanje mami na telefon nije pomagalo. Bilo je – možeš ti to i da ne uradiš na svoju odgovornost ali šta dobijaš time?

Srećom, sve se dobro završilo i ja sam tog nekog avgusta izašla iz bolnice sa certifikatom da sam skroz zdrava. Papir da sam bila neodgovorna prema sebi nisam dobila. To je ostalo zapisano u mozgu i srcu. I to je ono što mi pomaže kad nekad poželim popiti na primjer gazirani sok. Odmah se sjetim gastroskopije i “gutanja sijalice” i ta želja me automatski prođe. Nakon tog boravka ja zaista pazim na sebe koliko god mogu. Prestala sam pušiti i piti kafu, doručak mi je obavezan a 99% svega što pojedem spremam sama kod kuće.

U svim tim promjenama pomoglo mi je još nešto. Knjige. I to one na koje se većina smrkne i pomisli da ste malo blesavi kad ih čitate. Da, ona popularna psihologija ili kako je već zovu. Konkretno, najviše mi je pomogla knjiga “Probudite diva u sebi” Tonija Robinsa (Awaken the Giant Within : How to Take Immediate Control of Your Mental, Emotional, Physical and Financial Destiny! ) Kako mi je pomogla? Tako što sam, čitajući je, počela da razmišljam o sebi i svojim odlukama. I počela sam da se preispitujem i razgovaram sa sobom. Usmjerila je sve sumnje i nezadovoljstvo u pravom smjeru – u identifikovanje problema zbog kojih se osjećam loše. I konkretno, ono što je meni bilo presudno je dio o tome – zbog čega radimo ono što radimo? U knjizi piše da sve stvari radimo iz 2 razloga – da bismo ostvarili ugodu ili izbjegli bol. 

I zaista – kad sam to prevela na sebe suočila sam se sa činjenicom da ja konkretno sve radim samo da bih izbjegla bol. Bilo me strah napraviti bilo kakvu promjenu u životu i živjela sam nekako stihijski, ne preuzimajući odgovornost za svoje postupke i odluke. Realno, nisam uopšte ni razmišljala na način da je sve što mi se dešava samo proizvod onog što ja radim i mislim, pa tako i ta nezadovoljstva.

Uglavnom, nije bilo lako pogledati se u ogledalo i shvatiti da osim tog lika kojeg vidim u njemu ne postoji niko drugi koga mogu kriviti za to kako se osjećam. I za to što sam stalno u toj zaustavnoj traci na autoputu života. Ali sam odlučila pokušati promijeniti bar nešto. I tako je krenulo. Prvo veza, pa posao, pa zdravlje…korak po korak. Da ne bude zabune, to je trajalo. Jer, nisam imala čarobni štapić nego sam svaku odluku morala donijeti sama i suočiti se sa njom. Pa je provesti. A nakon toga i odbolovati. Jer – promjene bole, kakve god da su. Mijenjate sigurnost i ono što ste navikli i idete u nesigurnost i nešto nepoznato. Ali – mijenjate zato što vam sigurnost koju ste imali nije dobra. I šta god da dobijete umjesto nje teško da će biti gore.

Zvučim li vam kao da sam sada zadovoljna i sretna i bez potrebe da mijenjam bilo šta u svom životu? 

Uopšte nije tako. Tačnije – nekim stvarima sam jako zadovoljna, nekim manje, a neke mi smetaju. Samo što od te 2003. godine imam potpuno drugačiji odnos prema sebi i svom životu. Kada uočim da mi nešto smeta – trudim se da identifikujem problem i onda tražim rješenje. Gledam samo u sebe i u ogledalo.

I danas to zna trajati po nekoliko mjeseci, zavisno od vrste problema. Ali nisam više sa strane. Vozim se na onom autoputu zajedno sa drugima. Činjenica, često sporije nego ostali koji su na vrijeme krenuli i naučili voziti punom brzinom, ali ni ja ne stojim. I svaki put kad na bilo koji način pobijedim sebe i neku svoju naviku, ili uradim nešto što mislim da moj život obogaćuje na bilo koji način – malo ubrzam.

Autor: Hana Kazazović