Fićo i ja

Bacim pogled u prošlost a tamo ugledam žutog fiću i pijacu u Metkoviću

baka Kata i ja
baka Kata i ja

Vozimo se tako brat i ja pored konačno sređene Vijećnice, pa onda putem kojim sam prošla nekih milion puta u životu, gore prema Romaniji. I počeše mi se redati slike pred očima… Sve skoro isto, samo smo puno mlađi i sjedimo na zadnjem sjedištu žutog fiće. Naprijed su tata i mama. I pjevamo, uz Romaniju…

Stvarno, taj žuti fićo je bio skoro kao član porodice. Čak nekoliko fotografija imam sa njim. Tačnije, jedine fotografije koje imam a na kojima sam sa nekim prevoznim sredstvom  su te sa fićom. I pamtim puno tih nekih doživljaja u koje je ON bio uključen…

Svake godine smo išli na more i to na kampovanje. I šator sa svim što ide uz to je, skupa sa nas četvoro, prevozio fićo. Tata je bio majstor slaganja svih tih stvari i ja uopšte ni danas ne znam kojom čarolijom je on uspijevao staviti na galeriju i u fiću sve te kofere, torbe, šator, suđe i sve ostalo neophodno za tih nekih 20-ak dana kampovanja. I putovalo se, satima naravno. A da bi putovanje bilo ugodnije i brže prošlo često smo pjevali. Onako horski. Imali smo i svoj neki ustaljeni repertoar, naravno. A što se tiče kvaliteta izvedbe, sreća pa nas niko nije mogao čuti, vjerujte mi. Naravno, neizbježna pjesma na putu preko Romanije je bila? Znate već, naravno – Ide Tito preko Romanije.

Sjećam se jednog putovanja na more kada je fićo imao problema sa remenjem. Remen je pucao a majstora nije bilo u blizini. Taj put smo išli na more sa tetkom i tetkom (ovdje dva različita naglaska da se naglasi muško i žensko), te njegovim bratom i ženom. Neko im je savjetovao da umjesto remena stave ženske čarape (najlonke) pa su tako potrošili sve ženske štrample a nismo odmakli mislim ni kilometar. Na kraju su našli rješenje tako što je kupljen novi remen. A meni je u glavi od tada ostalo da kad kreneš na put uvijek moraš imati rezervni remen.

I naravno, uvijek smo u Metkoviću stajali da kupimo voće. Tu pijacu u Metkoviću sam poznavala bolje nego ovu u Zenici, čini mi se. I toliko mi se to stajanje urezalo u glavi da je ljetos malo falilo da bratu kažem “Stani ovdje!” Ne znam zašto, možda tek tako da stanem i udahnem tren prošlosti.

I fali mi to pjevanje dok putujem negdje. Bez podloge radija ili muzike sa CD-ova. Samo ono prosto deranje, iz duše, zato što te niko ne čuje. I fale mi ta putovanja, spora i topla, bez klime i bez pomisli da ti nešto smeta ili da ti je sporo, toplo, gužva… I zaustavljanje u Metkoviću.

Fićo i ja
Fićo i ja

Autor: Hana Kazazović

2 comments

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

X