Autor: Hana Kazazović
Povod za ovaj razgovor i nekoliko tekstova koji će uslijediti nakon njega jesu natpisi po medijima i reagovanja političkih stranaka koje priču o psima koriste za sticanje političkih poena. Iskreno – malo mi je muka od toga. Zato sam sa velikom pažnjom pročitala tekst Jelene Paunović objavljen na protest.ba – Psi su žrtve ljudskih postupaka na tu temu i prepoznala u njoj osobu sa kojom mogu odraditi nešto što odavno imam u glavi. A to je serija tekstova o životinjama, njihovim problemima u BiH, rješenjima za neke probleme i sl. (spisak tema možete pogledati na kraju teksta).
Jelenu inače već neko vrijeme pratim na Internetu – na Facebooku, portalima i sl. Ono zbog čega mi je “zapela” za oko i po čemu baš nju odvajam od velikog broja ostalih koji takođe požrtvovano pomažu životinjama jeste upravo način na koji ona radi. Sve je transparentno i uz veliku dozu profesionalizma. Samo kod nje sam našla web stranicu sa objavama na engleskom jeziku, stalnu i detaljnu komunikaciju o svim aktivnostima koje obavlja te načine za skupljanje sredstava koji imaju nivo i koji nisu klasično prošenje koje uglavnom viđam kod ostalih. Mislim da bi od nje svako puno mogao naučiti, čime god da se bavi.
Uglavnom, za početak je tu intervju u kojem ćemo pričati o trenutno najaktuelnijim temama i iz kojeg, sigurna sam, možete steći realnu sliku o tome šta su stvarni problemi u BiH – i ljudima a i psima.
Reci mi nešto o sebi. Ono što znam je da se baviš zaštitom i pomaganjem životinjama već dugo. Od kada to radiš, kako si počela, radiš li još nešto osim toga?
Rođena sam u Sarajevu prije 27 godina. Aktivno se bavim pisanjem ali stalno zaposlenje nemam. Završila sam gimnaziju, studirala književnost i novinarstvo, završila niz kurseva u programima neformalne edukacije. Na privatnom planu se ne razlikujem od preko pola miliona Bosanaca i Hercegovaca koji se svaka dva mjeseca uredno prijavljuju na biro na kojem im službenici govore kako nemaju šanse.
Kada me ljudi pitaju zašto se bavim zaštitom životinja volim reći kako u Bosni, onakvoj kakva ona danas jeste, možeš birati da sa rajom ispijaš kafe po čitav dan ili da za dobrobit zajednice u kojoj živiš uradiš nešto dobro i korisno. Ja sam odabrala drugu opciju.
Iako sam cijeli život jako angažovana u nevladinom sektoru na kraju sam se najviše opredijelila za pomoć životinjama. Psa ili macu imam otkad znam za sebe. Za aktivizam po kojem me većima ljudi zna sam se odlučila prije sedam godina kada sam upoznala ljude koji su već dugo bili u ovim vodama.
U čitavoj BiH je stanje sa životinjama katastrofalno. Najveći broj gradova nema nikakve smještaje, azile ni prihvatilišta i veliki je broj pasa i mačaka na ulici. Ko je kriv za to? Zakon postoji, kad je izglasan i usvojen svi su ga hvalili. Šta se desilo, odnosno – gdje je „zapelo“?
Ne bih se složila da je „stanje sa životinjama katastrofalno“. Prije bih rekla kako nam je funkcionisanje države (ili barem onoga što tako nazivamo) i više nego katastrofalno. Voljela bih da mi neko konačno može reći koji tačno aspekt bh. društva funkcioniše.
A „zapelo“ je na sprovođenju Zakona o zaštiti i dobrobiti životinja. Naši političari izglasavaju zakone onako kako im to međunarodna zajednica diktira, a generalno imaju naviku da se ne brinu oko implementacije izglasanih zakona. Psi se predstavljaju kao „gorući“ problem jer, od svih isto tako gorućih problema, jedino se psi neće buniti ma kakvu izjavu vi dali na televiziji. Da ne postoje udruženja i aktivisti, osim dobro režirane propagande sa svrhom prikrivanja sopstvenog nerada, sigurno bismo i zaboravili koliko su psi divna bića. Moram još i napomenuti da su protiv pravne i demokratske države svi oni koji osporavaju naš rad. Mi, po zakonu, nismo dužni ništa da radimo. Sve je ovo naša dobra volja.
Zahvaljujući onome što režimski centri kreiraju i njihovi mediji objavljuju, ljudi su stekli utisak kako će se izgradnjom azila riješiti problem. Azil, pak, predstavlja samo jednu kariku u lancu rješavanja problema. Naš najveći problem zapravo predstavlja neodgovorno vlasništvo. Kod nas svako može psa ostaviti tamo gdje želi i ne biti kažnjen. Sarajevom luta veliki broj rasnih, bivših vlasničkih pasa. Takođe, rijetko se priča o ruralnim mjestima. Kada jedan seljak ima kuju, njemu je normalno da se ta ista kuja stalno koti a da on štence dovozi u urbana naselja. Problem pasa u sarajevskom naselju Vraca je ogroman. Tamo ljudi iz RS-a, kada im se nakupi pasa, samo istresu pun kombi pasa, okrenu se i odu. Onda se, oko teritorije, bore lokalni i novi psi pa mediji izvještavaju o „agresivnim“ psima, stranke se trude ubrati poene na priču o „nezaštićenoj djeci i psima lutalicama“… Nepostojanje centralnog registra vlasničkih pasa predstavlja još jedan u nizu problema…
Po važećem Zakonu, sve opštine su bile dužne napraviti lokalne azile godinu dana po stupanju Zakona na snagu. KS je svoj prvi zvanični azil dobio tek prošle godine.
Ovdje se zapravo radi o nizu propusta. U Sarajevu još niko nije platio kaznu za nasilje nad životinjama, a bacali su im petarde u usta, palili ih, posipali kiselinom i vrelim uljem, rezali šape, silovali, vadili oči… Kada nazovete policiju, većina policajaca čak i ne zna šta treba tačno da radi u takvim slučajevima. Rijetki su upoznati sa Krivičnim zakonom FBiH.
Isključivi krivac za sve što se dešava je neuvezanost sistema i loša vlast.
Moja procjena je da u BiH imamo 5 grupa ljudi: 1. oni koji vole životinje i pomažu im aktivno 2. oni koji vole životinje ili su ravnodušni prema njima (ne smetaju im i ne diraju ih, ne pomažu ali i ne odmažu) 3. oni koji se boje životinja, pasa prvenstveno 4. oni koji ih ne vole i zagovaraju njihovo istrebljenje 5. oni koji ih ne vole i maltretiraju ih, truju i ubijaju. Slažeš li se sa ovim? I šta misliš kojih je najviše?
Po mom mišljenju imamo: aktiviste podijeljene u nekoliko skupina: jedni pomažu samo psima (i nisu u stanju sagledati problem u cjelosti); drugi pomažu psima, ali se bave i zakonima, tužbama, lobiranjem u političkim krugovima; treći pomažu psima, rade sve isto što i druga skupina ali se bave i medijima. Ja sam u trećoj kategoriji. Ljude koji se ne bave aktivizmom na ovaj način, podijelila bih na intelektualnu elitu (njih je jako malo!), većinu koja pada pod uticaj propagande (to je ona priča kako se „za paščadiju daju pare a narod je gladan!”), one koji uprkos svemu vole i hrane svoje mahalske cuke i imaju dobro srce i, konačno, one koji žive u svijetu van svega ovoga i bave se drugim stvarima.
Nažalost, najviše je onih pod uticajem propagande. A kako i da ih ne bude? Političari medije koriste da bi, kada nemaju više nijedan argument, uz pomoć pasa pobijedili na izborima, a narod je jadan i gladan više i zaboravio gdje živi pa se, umjesto o slabom životnom standardu (ukoliko uopšte i imamo životni standard) samo o psima priča. Da ljudi imaju posao i da živimo u normalnoj državi, sve što sam navela kao probleme, ne bi bili problemi i svako bi razmišljao gdje će na odmor, a ne da li će i sutra moći hljeb da kupi i o tome „kako sve kerove treba pobiti“.
Koliko je stanje kritično? I šta je u stvari najkritičnije u BiH po ovom pitanju – to što je veliki broj životinja na ulici prepušten sam sebi i ljudima koji im pomažu, ili to što se ne nazire volja, želja i znanje potrebno da se taj problem riješi?
Stanje sa psima je kritično u istoj mjeri koliko je kritično stanje sa manijacima, lopovima, pedofilima, nepoštovanjem osnovnih ljudskih prava i slično. Ako Vijeće roditelja zajedno javno istupi po pitanju napuštenih životinja, pitam se zašto se isto tako svi ne pobunimo protiv toga što u zatvoru nema mjesta, pa nam gomila osuđenih kriminalaca šeta slobodno gradom; zašto su nam stupci Crne hronike konstantno puni krvavih priča, iako se objavljuje tek zanemariv postotak dešavanja.
Da se zakoni sprovode bili bismo država, a to sa nama nije slučaj. I to svakako nije priča o tome da li nam treba otcjepljenje RS-a, otvaranje TV kanala na hrvatskom jeziku itd. Da politiku nisu pustili da nam uništi život, taj isti život dostojan čovjeka bismo imali bez obzira da li bi tu i tamo koji pas bio na ulici. Pas je problem cijelog društva a ne postojanja ili nepostojanja azila, kako to naša javnost misli. Po mom skromnom mišljenju, po pitanju rješavanja ovog problema ništa nije urađeno da bi političari i dalje, očito bez drugih kečeva u rukavu, i dalje mogli da manipulišu ljudima.
U Zenici nemamo azil. Za ove 4 godine od donošenja zakona Općina još nije našla volju da napravi sklonište za životinje, tako da sve životinja što se spasi u ovom gradu u stvari spase pojedinci organizovani u udruženje Šapa ili samostalno. U Sarajevu ih ima nekoliko, ali i sa njima su problemi veliki. Zašto? Da li se stanje u Sarajevu popravilo nakon otvaranja azila i ako nije – zašto nije?
Sa svim aktivnostima Šape nisam upoznala, ali znam da puno rade te da je Zenica rekorder po pitanju kastriranih i sterilisanih pasa. Što se tiče toga da ovaj ili onaj nije svoj posao obavio, a nije se libio za nerad primiti platu, osim da na tog nekog ili sve njih izvršite pritisak, ne znam šta bih vam drugo mogla reći. U Šapu i njene aktiviste vjerujem i ako im budem mogla pomoći- tu sam. Znam koliko je teško boriti se za bilo šta u ovoj zemlji, tako da kolegama iz Zenice mogu poželjeti puno sreće da istraju u onome što rade.
Što se sarajevskih azila tiče, kao što sam rekla, ljudi misle da će azil riješiti problem što je daleko od istine… Azil je zadnja karika u lancu kojem prethode: edukacija, odgovorno vlasništvo, iznošenje istine i suštine problema u medije, udomljavanje napuštenih pasa, kao i redovno sprovođenje programa kastracija i sterilizacija finansiranog od strane nadležnih opština.
Kakve su tvoje aktivnosti – kako pomažeš životinjama i imaš li evidenciju koliko njih si spasila?
Kada sam imala nepunih sedam godina, na poklon od komšinice sam dobila macu kojoj sam dala ime Lula. Lula je bila najbolja i najljepša maca na svijetu! Kada je imala sedam godina, jedan monstrum je stavio u džak po kojem je krvnički udarao motkom dok nije mislio da je mrtva. Lula se vratila do moje kuće i njeno srce je prestalo da kuca na kućnom otiraču, ispred ulaznih vrata gdje sam je zatekla tog prokletog jutra.
Druga životinja koja je obilježila moje djetinjstvo je bio pas Žarko. On je bio jako pametan seoski pas kojeg sam zatekla u selu u kojem sam provela dio djetinjstva. Kada je počeo da smeta lokalnom popu, taj manijak ga je gurnuo u septičku jamu u kojoj se Žarko udavio…
Sve što sam ikada kasnije radila, radila sam sa ciljem da osvetim svakog Žarka i svaku Lulu. Tačan broj životinja kojima sam pomogla ne znam, ali znam da ovoliko sigurno ne bih postigla bez podrške aktivista iz BiH i inostranstva. Hvala im do neba!
Kako izgleda jedan tvoj dan? Pretpostavljam da imaš određen broj životinja o kojima brineš svaki dan?
Nakon jutarnje kafe i izvođenja moja tri usvojena psa, moj dan uglavnom određuju natpisi u dnevnoj štampi i na portalima, objave na društvenim mrežama. Ma koliko planiranih obaveza imala, nikada ne znam šta sve još može da me „strefi“ kada se ujutru probudim.
Inače, aktivisti UG „Život“ čiji sam PR, trenutno u pansionu imaju smještenih 50 pasa i hrane par stotina na ulicama. Kako sve to košta, nas par svakodnevno sakuplja donacije za plaćanje pansiona, veterinara, prevoza. Životinje smještene po pansionima obilazimo i slikamo, objavljujemo njihove priče, pokušavamo im naći privremene ili stalne domove.
Većina ljudi jako burno i nadasve negativno reaguje na to da se „škevrija plaća“! Ono što ne znaju jeste da novac za plaćanje naše „škevrije“ mi sakupljamo putem društvenih mreža, da je stotine ili hiljade ljudi iz zemlje i inostranstva uključeno u sve ovo, te da naposlijetku sve te pare damo ljudima koji o psima vode računa. Neki od tih ljudi imaju pansione i, za minimalnu naknadu, vode računa o psima, dok druga kategorija ljudi pristaje na čuvanje psa na privatnom imanju uz novčanu nagradu, upravo zato što im ovo nešto od države nije omogućilo da sa završenim fakultetima rade bilo šta drugo. Vrijeme je da svi skontaju kako se uvijek, kada se radi o psima, dva puta više (barem!) radi o ljudima.
Najveći broj aktivnosti i akcija odrađuješ uz pomoć interneta i društvenih mreža. Koliko sam inače vidjela uglavnom se najveći broj životinja i spasi zahvaljujući pomoći iz inostranstva. Imate i web stranicu koja je na engleskom i još nekim jezicima. Da li ljudi koji žive vani imaju više osjećaja za životinje ili više novca kojim bi mogli pomoći? I da li se ovdje kod nas pričaju bajke kad se kaže da će stranci udomiti koliko god pasa i mačaka da im se dovede (a kod nas se često pričaju takve priče, zato pitam)? I kako komentarišeš priču koja se neki dan pojavila – kako najveći broj životinja sa naših prostora završava u laboratorijama?
Da nije interneta sigurno ne bi bilo ni nas ovakvih kakvi jesmo. Bez pomoći ljudi iz cijelog svijeta, konkretno moje Udruženje, ne bi moglo zbrinuti ovoliki broj pasa i davati plate ljudima koji nemaju posla a brinu se o tim psima! Bosna je zemlja očajnih i ljudi i pasa. Nakon godina objašnjavanja, ljudi iz inostranstva sa kojima sam u kontaktu su to shvatili. Nije rijetkost da se za pomoć psima iz BiH u evropskim zemljama ili čak i u Americi osnivaju udruženja i fondacije za pomoć našim napuštenim životinjama.
Zahvaljujući mojoj, za sada, samo online prijatejici Sandri u Bosni je spašeno stotine životinja.
Zahvaljujući politici i gluposti našeg naroda, često padam u iskušenje da sve moje buduće objave vezane za napuštene životinje budu na engleskom.
Što se šverca pasa tiče, mediji su skloni da pišu sve i svašta na osnovu neprovjerenih informacija sa interneta. Ako neko na njemačkoj stranici vidi da neki pas „košta“ 200 EUR, odmah ćete imati naslov „Pas iz Bosne se prodaje za 200 EUR“. Međutim, u civilizovanim zemljama postoji nešto što se zove „adoption fee“ i predstavlja plaćanje udomljavanja psa. Ako znamo da pas ima šest mjeseci, da je kompletno veterinarski obrađen i da je u azilu jeo i pio recimo dva mjeseca, ta suma se naplaćuje udomitelju da bi taj isti azil pokrio troškove tog psa i da bi imao novca za brigu o narednom. Konkretno, Njemačka ima problem sa starim psima po azilima, pa se naši mladi, veseli i razigrani, lakše udomljavaju. Reportažu o tome „Gde završavaju psi iz Srbije“ snimio je i RTS.
Nedavno sam bila u Ankari. Razlog mog puta je da našu napaćenu sarajevsku macu Zossy, nađenu sa povredama na Zmajevcu, odvedem do Turske da bi ona nastavila put ka svom trajnom domu u Las Vegasu. Sve troškove puta je platio bukvalno cijeli svijet donirajući novac putem ChipIna. Zossy je sada jedna sretna maca!
Šverc pasa sigurno postoji, ali ja sa tim nisam upoznata. Trebali biste kontaktirati granične službe i nadležne veterinarske ustanove koje izdaju EU certifikate. Ovo što sam rekla se uglavnom tiče rada mojih kolega za koje znam šta i kako rade. Ja sam samo dva psa udomila u Sloveniji i o njima imam redovne informacije.
Šta je rješenje? Kako riješiti ove probleme u BiH, da budu svi sretni i zadovoljni – i životinje, ali i oni ljudi koji se boje pasa? Kako bi ti to riješila da ti daju takvu moć?
Da se ja lično pitam, prvo bih uspostavila državu: napravila zatvore, u njih strpala kriminalce, iskoristila prirodne resurse, izgradila fabrike, zaposlila ljude, povećala penzije, dječje doplatke i trudničke naknade, poboljšala uslove u bolnicama, vrtićima, maloljetne delikvente stavila u njima namijenjene odgojne ustanove, uvela stoge kriterije za upis na fakultete, napravila vrlo rigoroznu reviziju nastavnog kadra na svim nivoima… Uporedo bih se izborila da svi formalno nezaposleni aktivisti za prava životinja budu zaposleni u azilima u kojim ne bi smjelo biti rodbinskih veza, mita i korupcije. Omogućiti dostojanstvenu starost svim penzionerima bi mi takođe bio jedan od top prioriteta. I za kraj, ne zaboravite da jadni psi nisu skrivi za stanje u kojem se nalaze. Nazovi država nam je kriva za stanje u kojem se nalaze i nezaštićeni ljudi i nezaštićeni psi.
Linkovi na kojima možete vidjeti dio aktivnosti koje provode Jelena i njeni prijatelji su:
How you can help… – http://awabosnia.org/?page_id=1474
Clooney – http://awabosnia.org/?p=247
In memory of Vučko – http://inmemoryofvucko.wordpress.com/
Update on the Nineteen Dogs Caged without Food or Water – http://inmemoryofvucko.wordpress.com/2013/01/11/update-on-the-nineteen-dogs-caged-without-food-or-water/
AWAbosnia – Adoption Group – https://www.facebook.com/groups/591236344235112/
Animal Welfare Activists for Bosnia – https://www.facebook.com/groups/AWAbosnia
Svaka čast za intervju i temu. Mada, najiskrenije, bilo bi mi draže da ova (i slične) teme nestanu iz medija i sa interneta. Kad kažem nestanu, mislim na kvalitetno rješavanje problema – udomljavanje tih životinja koje nisu zaslužile da budu na ulici, i na “udomljavanje” raznoraznih monstruma, idiota (da ne nabrajam ostale atribute koji mi padaju na pamet) a koji muče i ubijaju životinje (sutra mogu jednako lako preći i na ljude, živo biće je živo biće, ma koliko nogu imalo) u odgovarajućim institucijama sa odgovarajućim tretmanom (može i tretman po zasluzi, mislim da je to jos i najbolji lijek za takve).
Žalosno je kako pojedinci i grupe ne prezaju ni od čega da uberu po koji poen na konto prazne priče, da sakriju svoj nerad i nemar, ali nažalost – to je naša realnost iz dana u dan. Jelena je sasvim u pravu kad kaže da prvo treba uspostaviti državu, pa tek onda rješavati probleme, a imamo ih gdje god da se okrenemo. Kad država ne funkcioniše, jedina nada su pojedinci koji se trude, za svoj račun da nešto, makar malo, poprave.
I zato – svaka čast volonterima koji se trude da pomognu životinjama, jer humanost prema živim bićima koja sama ne mogu da se odbrane i sebi pomognu je najhumanije lice društva. I svima ostalima koji čine koliko mogu sa svoje strane da barem nešto u njihovoj okolini bude bolje. Takvi ljudi mi daju nadu da nije sve tako beznadno kao što mi se ponekad čini.