Autorica: Hana Kazazović

Da li vas iznenađuje podatak da 9 od 10 ljudi na svijetu ima u sebi neku vrstu predrasuda prema ženama? Tako piše u UNDP-ovom izvještaju objavljenom u martu ove godine kojeg sam čitala tek neki dan zato što mi je promakao zbog svih dešavanja oko pandemije.

U suštini, glavni zaključak nakon čitanja mi je da – kad je rodna ravnopravnost u pitanju, u prosjeku uopšte ne zaostajemo za svijetom.

GSNI index (Gender Social Norms Index – Indeks rodnih društvenih normi) je prvi ovakve vrste. On mjeri kako društvena uvjerenja opstruiraju rodnu ravnopravnost u područjima poput politike, rada i obrazovanja, a sadrži podatke iz 75 zemalja koji pokrivaju više od 80% svjetskog stanovništva.

Šta sve “ulazi” u GSNI

Ovaj izvještaj pokazuje ključni problem zbog kojeg je teško doći do stvarne ravnopravnosti između muškaraca i žena, a to su – duboko usađene predrasude.

A o kakvim predrasudama se radi, pitate se?

Više od pola učesnika i učesnica u istraživanju smatra da su muškarci superiorni politički lideri, a više od 40% misli da su muškarci bolji rukovodioci, te da imaju više prava na radna mjesta u situaciji kad ekonomija zaostaje.

28% ispitanika i ispitanica misli da je opravdano da muškarac tuče svoju ženu.

Ove predsrasude su najveća kočnica bilo kakvim promjenama u društvu jer ljudi često nisu ni svjesni da ih imaju. Očekivane uloge pojedinaca utiču na njihovo ponašanje zbog toga što mnogi nemaju snagu da se suprotstave većinskom mišljenju. Na primjer, žene se uglavnom suočavaju s očekivanjima da budu njegovateljice ili domaćice, dok se za muškarce skoro podrazumijeva da budu hranitelji.

Oni koji se ne uklapaju u tu sliku obično trpe različite komentare i prigovore i suština je da takva očekivanja formiraju obrasce ponašanja i odlučivanja u domaćinstvu i zajednici. To često ograničava mogućnosti i izbore, prvenstveno ženama.

Porodica je ta u kojoj se postavljaju norme, a iskustva iz djetinjstva stvaraju nesvjesnu rodnu predrasudu. Na djecu utiču roditeljski stavovi o rodu, a djeca i u školi usvajaju rodne uloge. Roditeljske praksa i ponašanja postavljaju osnove ponašanja i očekivanja pojedinca. Na primjer, djeca obično oponašaju (u stavovima i postupcima) kako njihovi roditelji dijele plaćeni i neplaćeni rad u kući. Nije neobično da djeca iz porodica u kojima su se poslovi dijelili na “muške” i “ženske” isti obrazac nastavljaju i dalje u životu.

Zbog svih tih duboko ukorijenjenih predrasuda, uprkos napretku u nekim oblastima kao što je na primjer pristup obrazovanju na svim nivoima ili pristup zdravstvenoj zaštiti – žene i djevojke u mnogim zemljama još uvijek ne mogu dostići svoj puni potencijal.

Specifičnosti pojedinih zemalja

Istraživanje je pokazalo da nijedna zemlja na svijetu nema rodnu ravnopravnost.

Na donjoj ljestvici je Zimbabve u kojem samo 0,48% ljudi nema nikakve rodne predrasude, a čak 96% ispitanika je iskazalo predrasudu prema ženskom tjelesnom integritetu.

Najbolja situacija je u Andori u kojoj 72% stanovnika nema nikakve rodne predrasude. S tim što moram reći da Andora ima 77.000 stanovnika, dok ih je na primjer u Zimbabveu više od 15 miliona. Da, statistika je čudo.

U Švedskoj je 69% ljudi bez ikakvih predrasuda, u Holandiji njih 60%, a na Novom Zelandu – 53%.

Od zemalja iz regiona tu su Slovenia i Srbija. U Sloveniji 40% ljudi nema nikakve rodne predrasude, dok je u Srbiji takvih 17%.

Zanimljivo mi je bilo gledati podatke o tjelesnom integritetu, jer iz njih možda najbolje vidimo gdje je uobičajena pojava da muškarci tuku žene, da tako kažem. U Andori je samo 12% ljudi koji imaju predrasude protiv tjelesnog integriteta, u Kanadi je takvih 30%, Francuskoj 22%, Švedskoj 14%, Sloveniji 29% i u Srbiji 66%.

Poznajući naš mentalitet nekako sam sigurna da bi BiH bila vrlo blizu rezultata u Srbiji.

Dug je put do rodne ravnopravnosti

“Prošli smo veliki put posljednjih decenija da bismo osigurali da žene imaju jednak pristup osnovnim potrebama kao i muškarci”, rekao je šef UNDP-ovog Human Development Report Office-a, Pedro Conceição. “Dostigli smo paritet u upisima u osnovnu školu te smanjli smrtnost majki za 45% od 1990. godine“.

Međutim, priznao je i sam “rodne razlike su još uvijek previše očite u drugim područjima, posebno u onima koja se odnose na moć”.

Dok muškarci i žene glasaju u skoro identičnom omjeru, samo 24% zastupničkih mjesta u svijetu imaju žene, a samo je 10 ženskih šefova vlada iz 193 države članice. Osim toga, manje od 6% izvršnih direktora u kompanijama S&P 500 čine žene.

Analiza je takođe pokazala i razočaravajuće pomake u nekih 30 zemalja. Iako se u nekim zemljama javljaju poboljšanja, ima i onih u kojima se stavovi pogoršavaju posljednjih godina.

Ukratko: svijet nije na putu da postigne rodnu ravnopravnost do 2030. godine, kako je bilo planirano Ciljevima održivog razvoja. Na osnovu trenutnih trendova, trebalo bi 257 godina da se prevaziđe rodni jaz u ekonomskim prilikama.

Broj ženskih šefova vlada niži je danas nego prije pet godina, sa samo 10 žena na takvim pozicijama među 193 zemlje – u odnosu na 15 u 2014. godini. Da, svijet lagano ide unazad :(

“Borba za rodnu ravnopravnost priča je o pristranosti i predrasudama”, rekao je Conceição.

A kako mijenjati predrasude?

To je nešto na čemu moramo raditi svi stalno.

Ohrabrivanjem djevojčica da idu za svojim snovima, bez obzira na uobičajene prakse. To znači da ih ohrabrimo da bez straha programiraju, prave robote, vole matematiku ili bilo šta od svega onog što je tradicionalno do sada bilo “muško”. Jedan od dobrih primjera kako na dobar način mijenjati predrasude je inicijativa i projekat IT girls.ba.

Osim toga, potrebna je i podrška države koja će potaknuti ravnopravnu brigu o djeci, da porodiljsko odsustvo ne bude isključivo ženska stvar.

Jer, moram priznati da sam se ja najviše zadržala na dijelu izvještaja s razlikama između muških i ženskih stavova, odnosno dio koji pokazuje koliko % žena i muškaraca ima predrasude. I znate šta? Razlike su baš minimalne u većini zemalja.

To znači da podjednake predrasude imaju i žene i muškarci. U Norveškoj predrasude o tjelesnom integritetu ima 16% žena i 17% muškaraca. U Srbiji je to 64% žena i 68% muškaraca.

I to je ono što vidimo i oko sebe u praksi. Kao u drami “Biće, biće” kad se kćerka požali majci da je muž tuče, a majka joj odgovori “A mene moj nije tukao?”

Svako od nas može napraviti malu promjenu utičući na svoju najbližu okolinu.

Da, tu mislim da prestane čuđenje ako na primjer nakon razvoda braka djeca ostanu živjeti s ocem.

Tu mislim i na izjave poput “Muž ti pričuvao djecu dok si ti išla na kafu?!” 

Ili na komentare poput “Vidi kako je obučena, nije ni čudo što joj se desilo ____ (dopunite po potrebi)

Ili da se prestanemo praviti da ne čujemo viku, udarce i galamu iz susjednog stana, vodeći se onim “To je njihova privatna stvar”, jer nije – svako od nas ima obavezu da reaguje. Posebno ako čujemo i smeta nam malo glasnija muzika kod komšije i za to bez pardona zovemo policiju.

U krajnjem slučaju, oslušnite sebe i svoje stavove. Ne morate čak nikom ništa ni govoriti, samo preispitajte sebe. Možda pronađete neku predrasudu koju vrijedi odbaciti zbog ljepše i sigurnije budućnosti onih koji dolaze poslije nas. A to je svakako cilj zbog kojeg se vrijedi potruditi.

Izvještaj možete pročitati / preuzeti na linku – ovdje.

Photo by Sharon McCutcheon on Unsplash

Kako vam mogu pomoći?

1 COMMENT

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.