Sabina Maličbegović: Prave knjige stvaraju temelje, a oni garantiraju da čovjek bez obzira na sve uvijek ostane na nogama

Autor: Hana Kazazović

U okviru projekta “Izgradnja i konsolidacija kapaciteta za prevenciju sukoba” kojeg finansira Evropska unija (EU), a provodi Razvojni program Ujedinjenih nacija (UNDP) u Bosni i Hercegovini realizujem svoj projekat “BH ljudi” u okviru kojeg ću u narednih pola godine predstaviti 100 zanimljivih ljudi iz BiH, po mom izboru.

Predstavljanja radim u audio formi (uz transkript, da sve forme budu zadovoljene), a 36. koju imate priliku čuti je Sabina Maličbegović iz Žepča.

Podcast – audio snimak:

Transcript podcasta:

Hana:

Radeći projekat BH ljudi imala sam priliku već do sad mnogo puta vidjeti na licu mjesta koliko rad neke ustanove zavisi od toga ko se nalazi na njenom čelu. Ustanove zablistaju kao mala čuda ako ih date u ruke nekom ko želi i zna da radi svoj posao, nekom ko osim redovnog posla unese u tu funkciju i lični entuzijazam i ljubav, pa se onda pitate zašto tako ne bi moglo stalno i svuda.

Jedna od takvih ustanova koje su me oduševile je Opća biblioteka u Žepču, odnosno njena direktorica Sabina Maličbegović.

Ona sama kaže da ne bi mogla raditi taj posao kad bi se sveo samo na to da izdaje knjige čitateljima. Ona je zato od ove biblioteke napravila mjesto koje je već i izvan Žepča prepoznato i cijenjeno. Listajući spisak svega što je ova biblioteka radila i organizovala, imala sam problem šta izdvojiti. Ali recimo da mi je ovo bilo najinteresantnije.

Zahvaljujući saradnji sa OSCE-om, Žepče je postao prvi grad u FBiH koji posjeduje knjižni kutak posvećen ljudskim pravima i društvenoj povezanosti – dostupan svima, čak i onima koji nisu članovi biblioteke.

Biblioteka inače raspolaže sa više od 17.000 knjižnih jedinica. Ono što je posebno zanimljivo jeste Zavičajna zbirka općine Žepče, čija je utemeljiteljica upravo Sabina. Ona broji skoro 200 rijetkih knjiga iz vremena od 1885. godine pa na ovamo. Vidjela sam je lično i zaista je lijepo na jednom mjestu vidjeti sve knjige koje su pisali Žepčaci, sve one u kojima se spominje Žepče, umjetničke slike, plakate i fotografije Žepča, novinske isječke i drugo.

Biblioteka je često suizdavač mnogim književnim izdanjima, a stalno organizuje i vrlo posjećene promocije knjiga. Zbog dobrog rada i rezultata imaju puno pohvala i priznanja od strane Nacionalne i Univerzitetske biblioteke BiH, Fondacije za bibliotečku djelatnost, a zanimljiva mi je bila pohvala Balkanskog književnog društva koje je nakon projekta “Pisci za budućnost” baš ovu biblioteku izdvojilo od 17 njih koje su posjetili, kao biblioteku koja je na pisce ostavila najbolji utisak.

Sigurno da takvi rezultati dođu kad na vrhu ustanove imate nekog ko je zaljubljen u knjigu od malih nogu i ko obožava da čita, a uz to se i sam bavi pisanjem. Naime, Sabina Maličbegović je i sama pjesnikinja, ima nekoliko zbirki poezije iza sebe, značajna priznanja i obožava ovaj posao.

Osim toga je osoba koja će vas dočekati kao da ste joj najdraži na svijetu, čak i ako vas ne zna, jer kako sama kaže – voli ljude i prema svima nastupa tako, dok je ne uvjere u suprotno.

Uživala sam u razgovoru sa njom, pa sam tu zabilježila nekoliko njenih izjava koje su se meni lično najviše dopale, o knjigama i čitanju, te o životu uopšte.

A ja se nadam, odnosno obećavam sebi, da ću neku od manifestacija koju u budućnosti bude organizovala Opća biblioteka u Žepču, posjetiti i uživo.

Sabina Maličbegović:

Što se tiče samog Žepča, Žepče je po mojoj mjeri. Dva su tu elementa. Jedan je – ne pjevaj kroz svoje selo. Znači sigurno da se nailazi i na nerazumijevanje, i na relativne otpore, da je nekome potrebno pa možda i godinu dana da shvati zašto se to radilo danas. Greške se ne opraštaju. Male sredine su poprilično plemenski zatvorene i meni to naravno ne odgovara.

Širokih sam pogleda na život, na svijet, na ljude. Ja volim život, volim ljude, volim sve i svakoga dok me ne uvjeri u suprotno. Ali opet, s druge strane, kad je malo mjesto u pitanju, meni to daje prostor za saradnju. Tako da ja mogu, kao biblioteka, znači kad kažem ja ne mislim na sebe osobno, mislim na biblioteku koja je kao tim. Imam izuzetno dobar tim. Možemo i sarađujemo sa svima pa smo to i radili.

Mislim da u Žepču nema institucije ili javne ustanove sa kojom nismo uradili neke projekte. Znaju ljudi tako da kažu da je biblioteka svakom loncu poklopac, bar što se Žepča tiče.

Što se tiče biblioteke ja ne znam broj održanih manifestacija. Recimo da se svaki drugi mjesec nešto dešava. Recimo prosječna posjećenost promocija biblioteke je od nekih 60 do 150 ljudi, ali gledamo da doziramo. Stvari koje bi mogle biti naporne za slušatelje, to se jednostavno psihološki mora odraditi da to ne bude jedno davljenje ljudi citatima, pametovanjem i da se ljudi uspavaju. Mora biti red nečega, pa red nečega, uglavnom da se poslažu interesovanja te ciljne grupe.

Ja se napravim da ne vidim ništa. Apsolutno isključujem svijet oko sebe ako je negativno u pitanju i ne dam da ima upliva u moj život. Nekako tako od malih nogu sam znala razdvojiti bitno od nebitnog i sve to što se napolju dešava, ako je loše, ako je zlo, ja ne želim da to dolazi do mene. Ja nalazim neke lijepe stvari i izvlačim ih za sebe.

Vraćam se opet na pojedinca – ako mi svi krenemo prvo od sebe i zaista malo popričamo pred ogledalom sa sobom – koliko smo mi spremni na žrtvu u stvari, koliko smo spremni da pomognemo nekome, koliko smo mi spremni da odvojimo vrijeme za nekoga, koliko smo mi sposobni da volimo? Ljubav je pokretač svijeta, materijalno sigurno nije.

Drugačiji je kad se čita Dostojevski, Tolstoj, Faulkner, Balzak, drugačije je kad se krene od neke asirsko babilonske književnosti pa na ovamo. To su svevremenske knjige. Pa kad se nauči jedna individua da čita čak i romane toka svijesti, pa vam ni taj Stepski vuk nije stran, pa vam nije stran ni Tomas Man koji je fantastične sage pisao. Sve je to nešto što je temeljno, što je jako.

A jaki temelji garantiraju to da se čovjek koliko god da ga se uzdrma opet ostane na nogama. Kao i kuća – od temelja se gradi. Sve zavisi samo kakvi su temelji.

Šta se u ovoj potrošačkoj eri može djetetu pružiti? Odnosno šta to može jedno dijete učiniti zadovoljnim? Dobar telefon, potpuna neodgovornost, jer to su u stvari vidjeli od svojih roditelja koji su letargični, umorni, iscrpljeni borbom za svakodnevni život. Koji to od roditelja može još odvojiti 3 sata vremena i da se posveti svom djetetu ali onako zaista temeljno i svakodnevno, da se posveti samo svojoj djeci i da gradi evo ovo sve o čemu smo pričali?

Jednostavno ljudi su natjerani na preživljavanje. I pričati o knjizi kao takvoj možda je i iluzija. Ali u svakom slučaju ima, ima čitača. I bez obzira, ove crne prognoze da biblioteke i knjiga kao mediji, znači knjiga pogotovo da će izumrijeti u vrlo skoro vrijeme – nema teoretske šanse.

Pošto je sad aktuelan trend odlaska mladih ljudi iz BiH, šta vi mislite o tome? Postoji li neki po vašem mišljenju način kako bi se oni mogli zadržati ovdje? Komunicirate i ovdje dosta sa mladima – šta je to što njih najviše tjera odavde?

Mladi su ogorčeni. Odmahuju rukom, svjesni su svega što se dešava. I da niko nema iluzija da je sad prevario mlade pa da će mladi ne znam iz ovih ili onih ideala ostati. Nema teoretske šanse.

Djeca odoše, najviše zbog osjećanja sigurnosti. Kad ustanu ujutru da su u zemlji koja ima jednog predsjednika, koja ima pa makar na papiru dobar socijalni plan, bilo koju vrstu sigurnosti, da mogu izaći i ako žele da rade da će raditi. Hajde da budemo iskreni – materijalna komponenta je jako bitna u životu. Bez materijalne osnove mi ne možemo graditi ništa dalje.

Šta ta djeca ovdje rade? Do 35. godine ili do 40. ostaju sa roditeljima. Mi stvaramo djecu debile. Ako sam ja sa 19 bila već izgrađena i formirana ličnost, vrlo samostalna. Sa 19 sam znala šta neću. Nisam morala znati šta hoću. Morao je proći jedan proces sazrijevanja pa da se ja osjećam kompletnim čovjekom. Ali tada ja sam ustajala ipak u jednoj zemlji, budila sam se u jednoj zemlji gdje sam znala da postoji širok izbor poslova za sva moja zanimanja.

Ja sam završila srednju ekonomsku. Otišla sam da upišem gimnaziju, desilo se nešto, nije ni bitno. Otišla sam u ekonomsku školu, završila sam ekonomsku školu, prema kojoj nikakvih afiniteta nisam imala, mislim prema matematici i sličnim glupostima. Ali evo, i tu sam bila odlikaš, zato što ne podnosim poraze. Bez obzira znači što je matematika ipak sam učila. Ali ja sam znala i poslije te ekonomske škole da se mogu zaposliti. I odbila sam fantastično radno mjesto. Sa završenom srednjom ekonomskom ja sam odbila mjesto u banci, koje je i tad bilo dobro plaćeno. A otišla sam u neke puno nemirnije vode tipa književnosti, kulture i svega ostalog što knjiga sama sa sobom nosi jer knjiga je avantura. Knjiga je jedna velika avantura.

I tu sigurnost ova omladina nema. Sve to povlači – nemaju svoj krov nad glavom, ne mogu se oženiti, natalitet… Sve je to jedan lanac i sve je to povezano. I zato je teško i ja se strašno bojim na šta će ovo sve izaći.

Bojim se odlaska ljudi. Bojim se toga ko će to ostati.

Želiš obavijest na email kada bude objavljen novi tekst?