Autor: Hana Kazazović

U okviru projekta “Izgradnja i konsolidacija kapaciteta za prevenciju sukoba” kojeg finansira Evropska unija (EU), a provodi Razvojni program Ujedinjenih nacija (UNDP) u Bosni i Hercegovini realizujem svoj projekat “BH ljudi” u okviru kojeg ću u narednih pola godine predstaviti 100 zanimljivih ljudi iz BiH, po mom izboru.
Predstavljanja radim u audio formi (uz transkript, da sve forme budu zadovoljene), a peti kojeg imate priliku čuti je Sanja Hajdukov iz Tuzle sa kojom sam razgovarala o tome kako je pokrenula svoj privatni biznis (sa skoro 50 godina), pa zatim i blog i šta joj znači pisanje.

Podcast – audio snimak:

Transcript podcasta:

Hana:

Već sam spominjala da sam sa svojim projektom krenula iz Tuzle, odnosno Tuzla je bila prvi grad koji sam posjetila i kojeg sam istraživala po internetu tražeći da vidim kakve sve zanimljive ljude krije. Jedna od prvih osoba koje sam upoznala u Tuzli i zbog kojih će mi ovaj grad onako zauvijek ostati baš poseban i drag jeste Sanja Hajdukov. Kolegica. Kažem kolegica zbog toga što je Sanja Hajdukov i blogerica od skora.

To je osoba koja me onako potpuno oduševila, koja me dočekala sa kafom, kuglofom, onako baš pravo domaćinski i baš smo se lijepo ispričale o tome kako je ona počela sa pisanjem bloga odnosno njeno pisanje bloga je došlo nakon što je sa skoro 50 godina pokrenula i svoj privatni biznis i to je jedna super zanimljiva priča. Moguće vjerovatno da je neko od vas već pročitao neku od predivnih priča Sanje Hajdukov, a poslušajte šta ona kaže o tome kako je to sve počelo.

Sanja Hajdukov:   

Cijelog života razmišljala sam o tome kako se trebam realizovati kao poduzetnica, ali baveći se drugim poslovima čitala sam često o tome i shvatila da postoji termin interno poduzetništvo, dakle da su vrlo cijenjeni zaposlenici u firmama oni koji rade za druge ili rade za neke državne firme ali te vještine koje čine jednog poduzetnika dosta uspješno tu demonstriraju, primjenjuju na tom radnom mjestu i slično. To mi se stvarno dešavalo i uvijek sam sebe definisala u društvu kao nekog interno uspješnog poduzetnika.

Ali u jednom trenutku ja sam osjetila to što sam kasnije napisala u svojoj prvoj javno objavljenoj priči. Napravila sam tu analogiju sa pozivom časna sestra jer su mi žene koje su inače časne sestre objašnjavale kako su se odlučile na taj korak. I govorile su “Znaš, teško je objasniti ali – dobiješ poziv. A kad dobiješ poziv onda ti znaš da treba da kreneš u tom pravcu. I tako sam ja jednog dana i tačno znam koji je to bio datum prošlog avgusta osjetila kako jesam dobila taj poziv. Naime, šetala sam sa mužem i jednostavno mi se u glavi dogodio taj klik, osjetila sam neku energiju i rekla sam sebi “Slušaj ja ću pokrenuti firmu”. I zanimljivo je da je on isto mislio i da je govorio “Dok smo šetali ja sam ćutao i poželio sam to isto da ti predložim”.

Dakle kao osoba koja se cijelog života ili veliki dio života bavi obrazovanjem i raznim poslovima koji su povezani sa obrazovanjem ja sam smatrala da trebam pokrenuti centar koji će se baviti promocijom cjeloživotnog učenja, dakle u svim segmentima koje takav jedan koncept podrazumijeva. A onda sam smišljajući ime tom svom centru odlučila da se on zove Erazmo i da to bude pohvala mojoj ludosti jer sam imala 49 godina kada sam pokrenula biznis. A onda sam poslije preinačila to pišući samoj sebi rođendansku čestitku i onda sam rekla “Sada nakon nekoliko mjeseci rada i iskustva svoj centar neću više zvati Erazmo pohvala mojoj ludosti nego pohvala mojoj mudrosti”.

Pročitala sam savjete mnogih ljudi koji su prošli kroz slična iskustva koji kažu “Piši blog, blog će donijeti najveću, najbolju promociju toj stranici i tom biznisu”. I tako sam se odlučila na taj korak i objavila sam tu svoju prvu priču koja se zove “Kako sam postala poduzetnica u 3 nepovezana koraka” u kojem je taj jedan od tih koraka upravo to objašnjenje kako sam shvatila šta znači dobiti poziv, zatim kako sam tražila savjete od nekih svojih prijatelja, realizovanih poduzetnika i tako dalje i tu priču sam objavila na našem lokalnom portalu tačnije moja prijateljica koja ima jedan dosta poznati portal mi je tu priču objavila i nazvala me nakon ne znam sat vremena i rekla “Jesi primijetila da tvoja priča ima 5000 čitanja?” I tako je to meni dalo ta krila i ja sam počela onda da objavljujem neke druge priče i te priče su bivale svakog dana sve više i više popularne i onda sam shvatila vremenom ono što ti kažeš a što sam čitala da je rekla i ova Elizabeth Gilbert da je pisanje trening i da onog dana kad počneš da pišeš svakim danom ćeš biti bolji, da jednostavno što više pišeš kvalitet tvog pisanja postaje bolji.

Ja sam oduvijek bila sretna žena i Bogu zahvalna zbog toga. Međutim, ovo sada što mi se desilo za tri i po mjeseca od kad sebe evo usuđujem se nazvati blogerkom jer imam namjeru da to ostanem. Više nije ni važno koliko sam se do sad realizovala, želim da ostanem to. Nikad u životu čini mi se nisam bila tako sretna, nikad u životu nisam imala toliko tog adrenalina, tog vjetra u leđa, ili pod krila ili kako god.

Jednostavno, to me pitaju mnogi kao “Da li si znala kako lijepo znaš da pišeš?” Jesam znala ali komentari koje sam dobila potpuno su u skladu sa onim što si ti ranije rekla, barem ovo koliko sam ja pročitala koji kažu “nećeš dobiti novac za svoje pisanje ali ćeš dobiti od pisanja”. Ja zasad od ovog pisanja nisam dobila nikakvog novca ali sam dobila toliko životnih vrijednosti, dobila sam takve samopotvrde, dobila sam toliko jedne životne ljepote i energije da ja stvarno ne želim da ovo zamijenim više ni za šta, ja želim da ovo meni traje ovako.

U jednom trenutku odlučim da osnujem klub. Dakle evo sad već on postoji, zove se Erazmo ženski klub, sastajemo se nedjeljom, žene koje čitaju moj blog, koje su vrhunske žene Tuzle. Jednostavno mi se tu nađemo, pijemo kafu, jedemo kolače, pričamo, namećemo neke teme…

Vjerovala sam ranije kada sam imala u svakom slučaju manje od 50 godina, da ljudi kad napune 50 da je to nekako ono već mirenje sa činjenicom da je poslije toga svaka putanja silazna. Smatrala sam kad budem imala 50 godina da ću ja biti ono jednom nogom nageta ka nekoj nizbrdici. Ali onda evo prije mjesec dana, prije mjesec i po mi je bio pedeseti rođendan i nikad u životu se nisam bolje osjećala, zato što sam samoj sebi napisala priču koja je bila jako popularna a u toj svojoj priči sam napisala upravo o tome kako se osjećam, kako sam ispunjavala sebi želje ali i kako su desetine hiljada komentara koje sam dobila u zadnja dva mjeseca meni dale takvu životnu energiju i takvu životnu potvrdu i ja ne mogu nikako da se nazahvaljujem svim tim svojim ženama koje su učinile moj život ljepšim.

Želeći da se vratim na te poslovne savjete, a nikako mi ne ide osmislila sam nešto za šta ja stvarno mislim da je odlična ideja. A to je da objavljujem dvije priče istovremeno, jer ja na tom svom blogu imam dvije kolone gdje mogu da objavljujem poslovne savjete i ove “Ja, Sanja, žena, majka, poduzetnica”. I da ću svaku priču od sad napisati da bude priča iz života na kojoj će biti link i koja će tematski biti povezana sa jednom poslovnom pričom, na kojoj će biti link koji otvara poslovne savjete i obrnuto – da poslovni savjeti otvaraju jednu priču iz BiH realnosti.

Evo dakle ja stvarno ne znam šta će se dalje dešavati, sve je u nekim Božjim rukama, ali pored toga, pored evo da kažem činjenice da imam troje djece i da je to glavna stvar u mom životu, bilo šta bilo želim da se bavim obrazovanjem i prvenstveno želim da pišem.

Sanju Hajdukov možete čitati i pratiti na http://www.erazmo.ba/