Autorica: Hana Kazazović

U Mostaru sam razgovarala sa Zeničaninom Sanjinom Osmanbašićem koji je u ovaj grad doselio zbog posla, i to posla u IT industriji. Ova industrija je u razvoju čak i u Bosni i Hercegovini, s tim što kod nas još uvijek nije dovoljno prepoznat njen značaj i upravo sam i o tome željela razgovarati. Meni je jako interesantno to je ovdje nezaposlenost i besperspektivnost, posebno mladih, jedan od gorućih problema, a još uvijek imamo puno više onih koji se upisuju na ekonomiju nego na IT odsjeke pa me zanimalo i šta je uzrok tome.

Sanjin je dobar sagovornik za ovu temu ne samo zbog pozicije na kojoj se trenutno nalazi, nego i zbog zanimljivog životnog puta.
Naime, on se rodio i živio u Zenici veći dio svog života. Oduvijek se bavio kompjuterima, telefonima, pa je prije 4-5 godina odlučio da će biti programer i upisao fakultet u Mostaru, preko „distance learninga“. Shvatio je da je to nešto što mu leži i što ga interesuje.

Prvo je našao posao u struci u Zenici, poslije toga prelazi u Sarajevo gdje je u jednoj marketinškoj kompaniji takođe radio kao programer. Nakon toga je vidio da u Mostaru ima super firma koja po svemu paše njegovim ličnim opredjeljenjima i shvatanju života i tako se prije 3 godine preselio u Mostar u firmu NSoft. Dvije godine je tu radio kao programer i frontend developer, a onda su prepoznali da je Sanjin komunikativni programer, što nije baš česta pojava. Tada je prvo postao u kompaniji evanđelista za tehnologije, a onda nakon 2 godine direktor Spark poslovnog parka.

Spark je u suštini najvidljiviji i fokusiran je na lokalno tržište, dok su ostale kompanije u grupaciji, prvenstveno NSoft uglavnom usmjerene na strana tržišta i rade za izvoz.

Spark je i nastao kao ideja iz NSoft-a, njihove sestrinske kompanije koja trenutno ima nešto više oko 200 zaposlenih. Nastao je kao ideja da bude socijalno odgovorni dio grupacije.

NSoft je i prije toga pružao prakse i stipendije, ali su htjeli to odvojiti u poseban pravni odjel da bi se oni dalje mogli baviti onim što je njihov proizvod. Tako 2015. godine nastaje Spark poslovni park.

Sparkov biznis model je baziran na 4 programa.

Prvi je Spark škola i to je dio sa edukacijama, radionicama iz web i mobile programiranja, dizajna, 3D modelinga… odnosno najnovijim tehnologijama koje se inače u Mostaru nemaju gdje izučavati. Obuke na primjer kreću svaki mjesec za 20 polaznika, postoji velika lista čekanja i sve je besplatno.

To je jaka obuka na koju se mora dolaziti stalno. Postoje ulazni i izlazni testovi i ideja je da dođete bez ikakvog znanja i da ste nakon 6 mjeseci spremni da se zaposlite u nekoj kompaniji. Do sad je kroz školu prošlo oko 2000 ljudi. Od toga je u njihovoj kompaniji zaposleno njih oko 50. Polaznici obuke nisu vezani ničim da moraju ostati u kompaniji i puno ljudi je otišlo negdje drugo.

Takođe se radi puno i sa mladima jer se STEM industrija mora promovisati od malih nogu. Ako u mladoj dobi privučeš djecu veća je šansa da se zainteresuju za IT industriju kasnije.

Drugi dio Sparka je Spark startup program. Funkcioniše na principu da osobi koja dođe sa idejom pružaju mentorstvo, edukaciju iz polja poduzetništva. Cilj je da osobe koje dođu sa idejom na kraju završe sa funkcionalnom kompanijom koja zarađuje novac.

Treći program je Spark business program gdje pružaju pravne, računovodstvene i knjigovodstvene usluge tim mladim startapima koji u svojim redovima nemaju ljude koji će se baviti tim. Obično su to ljudi koji imaju tehničko znanje ali ne znaju kako to treba izgledati sa birokratske strane i tu im se pomaže – nude im prostor za rad pošto je Spark jedan veliki open space prostor, nudi im se opremu i sve potrebne usluge.

Četvrti program je Spark research and developement gdje se radi konsalting plus izrada aplikacija za inostrane kompanije.

Fokus rada je trenutno na Mostaru, mada razmišljaju i o otvaranju ureda i na drugim lokacijama u budućnosti, ali ne žele da u to idu brzo.

Sanjin kaže da se rezultati svega što su napravili za ove 3 godine već osjete. U Spark grupaciji radi oko 300 ljudi trenutno (NSoft, Spark i još 7 kompanija). Tih 300 ljudi ima stalna primanja, a u IT sektoru su ona viša od prosjeka.

Ako uzmemo u obzir da tih 300 ljudi spada u lako zapošljive ljude i u inostranstvu, rekla bih da oni pružaju tim ljudima mogućnost i motivaciju da ostanu ovdje umjesto da idu vani u potrazi za boljim životom.
Na to mi je Sanjin rekao da ideja Sparka i jeste da pokažu ljudima da i na našim prostorima mogu ostati i napraviti život onakav kakav bi htjeli.

Ono što kod nas još uvijek nije dovoljno prepoznato je upravo značaj i potencijal IT sektora i programerske struke koja je sigurno u vrhu po izvozu. Upravo zbog nedovoljno svijesti o tim mogućnostima IT kompanije uglavnom najviše problema imaju sa pronalaskom radnika. Sanjin kaže da je to takođe i globalni problem, ali je kod nas veći jer mi još uvijek nemamo školstvo prilagođeno ovoj potražnji. U BiH samo Banjaluka, Tuzla, Sarajevo i Mostar imaju fakultete koji su usmjereni ka IT industriji. Priča se o otvaranju novog smjera na fakultetu u Zenici i još nekim sredinama, ali je sve to još u začetku.

Spark i jeste nastao dijelom zato što svaka IT kompanija u BiH mora da radi svoju obuku programera jer obično programeri koji završe fakultete nisu spremni za rad u kompaniji i na proizvodima koji donose novac. Čak i kad ljudi završe master studij na nekom od fakulteta opet se moraju doškolovavati. Često je razlika i u tome što oni svi rade na open source tehnologijama dok su fakulteti svi na Microsoft tehnologijama, tako da se i taj dio mora zaobići.

U razgovoru smo se dotakli i našeg mentaliteta

Ljudi kod nas sve više prepoznaju da ima novca u IT industriji, ali još uvijek to nije dovoljno jer ljudi još uvijek maštaju o zaposlenjima u javnoj ustanovi, Elektroprivredi i sl. i to im je top posao. U IT-u se mora puno raditi, ali se i osjete rezultati tog rada.

Mlade osobe koje žele raditi tako nešto imaju dosta prilika u BiH da ih ugrabe. Nemaju ih kao u Njemačkoj, ali onaj ko želi može. Jedan od problema je i u upisnim kvotama koje su limitirane, pa je to jedan od ciljeva Bit Alliance – da se poveća svjesnost o manjku kadra u IT sektoru te da se utiče i na upisne kvote.

IT firme su po meni društveno osjetljivije i društveno odgovornije. Nekako češće među takvim firmama nalazim primjere društveno odgovornih aktivnosti. Sanjin kaže da su progresivnije u shvatanjima života jer su većinom ljudi koji se odluče za IT futuristi i imaju neku viziju. Kad su bili mali gledali su Star Trek i te idilične stvari i sami onda imaju viziju i žele neko idelano društvo, pa su zato spremniji da dio sebe, svog vremena ili sredstava poklone drugima i investiraju u opšte dobro.

Pitala sam Sanjina i šta je za njega uspjeh?

Za mene je uspjeh biti sretan i to je nešto čemu stvarno težim.

A šta te čini sretnim?

Ja sam aktivista od malih nogu, od izviđača u Zenici u kojima sam od rođenja, pa kasnije aktivista protiv Mittala i zagađenja. Šta je sreća za mene? Za mene bi bila sreća promijeniti Bosnu i Hercegovinu, to bi bila sreća za mene. Što se tiče toga tu su mi ambicije malo spale, ali zato mijenjamo jednu po jednu osobu.

Sreća je kad se okupi 50 srednjoškolaca u Sparku i imaju prvi put priliku da rade na robotima i da okuse taj dio budućnosti kod nas. Sreća je omogućiti ljudima da ono što sam ja vidio tokom raznih putovanja svijetom – omogućiti njima da vide ovdje u Mostaru.

Pitala sam ga i o preseljenju iz Zenice u Mostar. Prilično smo statični i vrlo rijetko ljudi mijenjaju gradove unutar BiH. Je li tebi bilo teško?

Nije. Pošto sam ja stalno na relaciji Zenica – Sarajevo – Mostar, zezam se da je meni sve to kao jedan grad. Često o tome razmišljam i dok se vozim jer imam prijatelja kojima je teško potegnuti od Zenice do Mostara iako je vožnja cca 2 sata. Meni je to bukvalno sve tu negdje i zamišljam da sam u Americi u kojoj kreneš na posao i ne možeš stići ispod 1,5 sat vožnje. Ja znam poslije posla sjesti u auto i otići u Zenicu da ručam sa roditeljima, pa se onda vratim nazad u Mostar i to mi uopšte nije problem.

Preći iz Zenice u Sarajevo je meni bio skok jer je to bio trenutak kad sam se iselio iz porodične kuće. A te selidbe su meni potpuno normalne i ne bi mi bio problem da se preselim bilo gdje drugo, jer je meni strašno kad ljudi zamišljaju cijeli svoj život na jednom mjestu. Ja jednostavno nisam takva osoba.

Imaš li osjećaj da se trendovi mijenjaju i da se sve više ljudi kreće unutar BiH?

Jako teško. Radio sam sa dosta programera koji su možda željeli da se zaposle u NSoftu ali je jako teško ljudima da se presele iz jednog grada u drugi. Čak i kad nemaju porodicu i rentaju stan, opet je to neki mindset koji se ne može promijeniti. Ako će se već seliti – ode u Njemačku pa da zna zbog čega se preselio a ne unutar BiH. Što u jednu ruku malo i razumijem.

Možemo i ovako reći – da sam ostao u Zenici mislim da ne bih ispunio ni 5% svog potencijala. A to je za mene jako strašna činjenica. Osjetio sam u jednom trenutku da nemam perspektive, da nemam načina da izrazim sebe i da postignem nešto i u tom trenutku sam shvatio da moram mijenjati sredinu.

Najviše nam fali nada u bolje sutra

Kroz ovaj aktivistički rad sam shvatio, odnosno imam osjećaj da su ljudi izgubili tu nadu za boljim, da ne vjeruju da će ići na bolje. To se osjeti i na roditeljima djece koja dođu u Spark. Mi imamo momke koji sa 18 godina pokreću svoje kompanije, ali i dalje od roditelja dobijaju feedback „Pa što će ti to, bolje ti je da nađemo možda nešto u Elektroprivredi, pa znaš li ti kolika je odgovornost napraviti svoju firmu…“.

Naš najveći problem od početka Sparka i NSofta je taj mindset koji se pokušava promijeniti. Ne želimo poduzimati rizike. I to je ono što nas sprečava u dosta stvari. Da li je to selidba ili pokretanje vlastite kompanije – problem je isti. Mi se i dalje bojimo onog što je ispred nas, bez obzira što to može biti i bolje od ovog što sad imamo.

Pitala sam Sanjina da li je i on razmišljao o odlasku iz BiH

To je bila inicijalna ideja. A onda sam se zaposlio u NSoftu i na neki način sam to „vani“ dobio ovdje.

Ono zbog čega bih otišao je zbog države. Što se tiče mog poslovnog napredovanja tu mi ništa ne fali, što se tiče ljudi sa kojima sam okružen, i tu je sve super. Samo kad izađeš iz tog mjehura, jer su kod nas te sve firme jako blizu i zatvoreni smo, družimo se i pričamo o nekim super inovativnim stvarima, i onda se vratim u obično okruženje, sjednem s ljudima i ispijamo kafe i žugamo po cijeli dan bez ikakve perspektive i onda se vratiš polako…

Imam dosta prijatelja van države i često putujem i zbog posla i privatno i kad odeš u neku od zapadnih zemalja i vidiš da je sistem uređen vidiš koliko mi zaostajemo i koliko još moramo puno raditi na svemu.


 — —