Selma Mehanović, glumica i njen «Torbejarabi» svijet šarenila koji sama stvara

Autorica: Hana Kazazović

Ovdje možete poslušati i audio snimak teksta:

Čitala sam nedavno tekst o tome kako biti srećan. Privukao mi je pažnju naslov i jasno da sam kliknula na njega, jer ko uopšte može za sebe reći da je 100% srećan i da mu ne bi koristio neki dodatni savjet za postizanje tog stanja. A onda u tekstu psihologinja kaže da suština priče nije u tome kako biti srećan, već kako voditi smislen i ispunjen život.

Upravo ta rečenica mi je bila na pameti dok sam razgovarala sa Selmom. Naime, Selma Mehanović je glumica zeničkog BNP-a. Kad bi se danas prestala baviti glumom, ja bih je pamtila po odličnoj ulozi u predstavi Selme Spahić «Moja fabrika», a posebno me oduševila u predstavi «Bojte se Allaha: smisao života i smrti Ćamila Sijarića» koju je režirao Zlatko Paković. Srećom, o napuštanju glume nema ni govora pa sam sigurna da ćemo je gledati u još dosta odličnih uloga.

Međutim, tema naše priče ipak nije bila gluma, nego njen hobi. Naime, ona je prije nekoliko mjeseci počela da se bavi šivenjem i izradom zanimljivih torbi i cekera koji su dobili upečatljiv naziv «Torbejarabi».

Otkud glumica za šivaćom mašinom?

Ispričala mi je kako joj je trebalo nešto da zabavi ruke i mozak i da unese šarenilo u svoj život. I kako joj je šivenje palo na pamet kao nešto što bi možda mogla naučiti, iako nikad u životu nije ka tome imala sklonosti niti je znala čak i na ruke nešto ušiti. Ipak, poslušala je taj svoj unutrašnji glas i za 4 mjeseca završila kurs za šivenje u organizaciji «Medice» Zenica. Pored svih svojih obaveza, posla, kćerkice i muža, odvajala je slobodno vrijeme da nauči novu vještinu ili zanat.

Nakon toga joj je palo na pamet da bi mogla praviti cekere i torbe jer ih i sama često nosi, a primijetila je da su uglavnom kod svih to neki obični ili brendirani cekeri. Pa je onda u te svoje proizvode utkala ljubav prema bojama i šarenilu i time za kratko vrijeme osvojila mnoge koji su poželjeli da i njima sašije ceker ili torbu.

Muž Adis, takođe glumac, je smislio ime koje je upečatljivo i lako pamtljivo. I tako je sve krenulo.

I upravo ova njena priča mi je definicija onog «kako voditi smislen i ispunjen život». Jer ne moramo pristajati na kalupe i na definicije. Ne mora glumica biti samo glumica, nego može izabrati da svoj život obogati i dodatnom vještinom koja će je zabaviti, te joj omogućiti da usreći i druge. Jer «Torbejarabi» mnogi već naručuju da bi sebi uljepšali dane ili ih poklonili drugima. Osim toga, za potrebe promocije ovog svog hobija je Selma morala naučiti i osnovne stvari o potencijalima društvenih mreža. Vrijeme u kojem živimo je prepuno mogućnosti i na nama je kako ćemo ga iskoristiti.

Priča mi kako nije znala koliko su ljudi ludi za mačkama. Otkrila je to po motivima koji se najviše traže. Čim stavi na stranicu da je nabavila nove aplikacije mačaka, nastane gužva i sve se brzo rezervišu. Ipak, ne želi sretati djevojke i žene sa istim torbama i cekerima, tako da će mačkoljupci ipak morati biti strpljiviji. Nisam joj rekla da ja svoju takvu torbu nisam još naručila samo zato što nisam mogla izabrati od 12 motiva mačaka samo jednu :D

Pitam je kakve veze ima šivenje sa glumom i kaže mi da nema nikakve, osim što im je možda u korijenu zajednička kreativnost. Gluma je njena ljubav, nešto što voli raditi najviše na svijetu, ali je osjećaj kad napraviš svojim rukama nešto takođe odličan. Ovaj hobi joj je zato sad kao dodatni začin u životu, razbibriga koja pomaže da se skloni od svih problema kojima smo okruženi mi koji živimo ovdje. Umjesto čitanja vijesti i razmišljanja o svemu onome na šta nemamo uticaj, tu je šivaća mašina. Selma kaže da u njenom zvuku ima nešto smirujuće, čak meditativno što joj pomaže da se uzemlji i da sebi i ljudima koje voli bude bolja. U suštini sve to ima veze i sa glumom, jer je nemoguće utjeloviti neki drugi lik ako nisi u glavi sam sa sobom pomiren. Ona je našla način koji joj u tome savršeno pomaže.

Dok je slušam kako strastveno priča o šivenju i upoznavanju ljudi koji se javljaju jer žele njenu torbu, razmišljam o tome koliko smo sami krivi za monotonost u svojim životima. Koliko nas ima priliku da nauči nešto novo i to i ne proba jer «nije to za mene», «kasno je sad» i slično. Stid me reći ali moram jer se trudim otvoreno govoriti o svemu – ja sam ta koja je sto puta poželjela da plete ili hekla i odustajala na prvoj prepreci.

Naravno da ništa ne ide savršeno od početka i Selma sama priča kako je svaki novi materijal koji nabavi njoj nova lekcija. Svaka torba ili ceker su priča za sebe. Prisjeća se šavova koji su u početku ličili na EKG, ali ipak nije odustala. To je ono što sam ponijela za sebe iz ovog razgovora i nešto što želim da prenesem kao jednu od najvažnijih pouka cijele priče.

– Kvalitet života uveliko zavisi od toga čime ćemo ga ispuniti.
– Nikad nije kasno za učenje novih vještina i širenje svojih znanja.
– Ako radimo rukama, pomažemo i svojoj glavi. Nema boljeg osjećaja od onog kad u rukama držiš nešto što si sam napravio.
– Prepreke su uvijek tu i na nama je da ih savladamo. Krivi šavovi samo vremenom i vježbom postaju savršeni.
Ako želite i vi ušareniti svoj život, upratite Selmu i «Torbejarabi» na Facebooku ili Instagramu. Ja ću čim prije odabrati motiv za sebe pa ću vam i to pokazati. A inspirisana Selmom i njenom upornošću vrlo vjerovatno i ponovo nabaviti konac za heklanje. Pa ko zna kako će to dalje ići :)

Sviđaju ti se moji sadržaji i želiš podržati rad Cyber Bosanka bloga? Klikom na baner saznaj kako :)




X